Jastrebarsko simbol stradanja srpske djece

PRIJEDOR - Iako ima 74 godine, Zorka Delić-Skiba, nekadašnja logorašica logora za srpsku djecu u Jastrebarskom, kod Zagreba, u fašističkoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj, još ima snage da priča o stravičnoj istini stradanja djece u tom logoru.

Ponekad se ljudima oko nje čini da sa godinama ima još više neke čudne snage da stigne na mnoga mjesta, da o tim stravičnim događajima priča, pa i da napiše dvije knjige, kao da se boji da je smrt ne pretekne i da nešto ostane nedorečeno.

- Svijet još ne poznaje prave razmjere stradanja kao što su stradanja srpske djece u logorima NDH, ni stravične zločine i mučenja koja su nad srpskom djecom činile hrvatske fašističke sluge okupatora tadašnje Kraljevine Jugoslavije. O tim zločinima, u vrijeme bivše Jugoslavije, bilo nam je zabranjeno da pričamo. Govorili su mi da sam bila mala i da se ne mogu ničega sjećati - sjeća se bivša logorašica i dodaje da, naprotiv, kao da što više vrijeme prolazi, uvijek iznova otvara stare rane.

Zorka kaže da je upravo iz tih razloga pristupila ozbiljnom poslu da osnuje Udruženje djece logoraša Jastrebarsko 1942, a podršku za njegovo formiranje dobila je od Srboljuba Živanovića, Lazara Lukajića, Vladimira Lukića, Arija Livna, Marka Pavića. Osnivači udruženja su pokojni Mile Milovanović, dr Zoran Marković, Stevo Rodić iz Rijeke, advokat Branka Kolar-Mijatović i dr.

- Okupili smo se mi djeca logoraši i potomci djece logoraša, a u našem nazivu udruženja stoji Jastrebarsko jer je taj logor simbol stradanja srpske i jevrejske djece tokom Drugog svjetskog rata. Taj logor, 30 kilometara udaljen od Zagreba, otvoren je u avgustu 1941. godine i u njemu je mučeno na hiljade djece, a postoje podaci da je ubijeno više od hiljadu nedužnih mališana uzrasta do 14 godina - priča Zorka.

Ona je, inače rodom iz Sanskog Mosta, nakon što su joj ubijeni otac, majka i još jedanaest članova porodice Delić na Šušnjaru, gdje je za tri noći pobijeno 5.500 Srba, Jevreja i Roma, sa ostalom djecom vagonima za stoku prebačena u logor Jasenovac, gdje su zbog prebukiranosti logorskih baraka boravili na otvorenom.

- Kada smo izašli iz vagona, polovina djece u vagonima je bila mrtva, jer smo nekoliko dana putovali do Jasenovca - ističe Skibova, dodajući da su preživjela djeca morala da vagone očiste, a dječije leševe bace u rijeku Savu da bi noću mogli da spavaju u vagonima.

Kaže da je sreća u nesreći bila da nisu dugo boravili u Jasenovcu jer su ih ubrzo istim vagonima prebacili u logor Jastrebarsko kod Zagreba, gdje je tada petogodišnja Zorka provela dvije godine i odakle nosi trajnu uspomenu - "ožiljak od klanja".

- Budući da sam u čitavoj nesreći imala sreće da prvo preživim Šušnjar, jer je majka nas devetoro prije smrti sakrila u kukuruz, potom razna batinanja i šibanja upraviteljica logora, kasnije i klanje, smatram da imam puno pravo da se borim da se ta surova istina sazna do kraja i da se našim radom u okviru udruženja uputi opomena da se tako nešto više nikada i nikome ne desi - rekla je Zorka.

Knjiga

Zorka Skiba je istakla da je "u strahu da ne umre, a da ne prenese istinu o stradanju srpske djece u logoru Jastrebarsko bila primorana da napiše knjigu – "Spasile me umiljate oči", a nedavno i knjigu "Bili smo djeca logoraši Jastrebarskog", koja će kao pisani trag još dugo govoriti o tom vremenu kada je mržnja pobijedila ono osnovno ljudsko u čovjeku, a to je ljubav, pogotovo prema djeci.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.