Gorštaci sa Dikave

VIŠEGRAD - Kad stariji pričaju govore to sa sjetom u glasu i tugom u očima. U sjećanju na prošlo od prije pedeset i više godina sve je nekako bilo ljepše i veselije nego danas. "Bila su to stara dobra vremena", znaju reći.

Radoje Nikolić iz sela Zaovina "naturio" na pleća osam decenija a još uspravno hoda. Kod seoske prodavnice na Računićima ovog Miholjskog ljeta popije po tri pive i otvori dušu.

- Eno, tamo, u izmaglici je Dikava, čudo od planine. Divlja a nekako lijepa, šume su joj mračne ali privlačne a pašnjaci nepregledni, prostrani i za najbolje kosce ali nema onoga ko na njenim livadama nije isprobao oštricu svoje kose, vrijednost beleđije i snagu momačkih mišica - govori Radoje.

Pamti on kako su mnoge porodice iz sela Bijele, Staniševca, Stoca, Baranaca i Veletova ljeti izgonile stoku na planinu.

- Najviše su mi u sjećanju ostali sjenari. Toga danas nema, niti ko mlađi zna šta je to. A to su ljudi, rabyije, brkati i kršni domaćini nabreklih vratova i mišica koji su iz svojih sela od Dobruna zimi odlazili sa volovskim zapregama u Dikavu da dovuku sijena - priča starina iz Karaklića.

Priča on dalje kako su, po najvećem snijegu cjelcu, bez prtine, u hladno zimsko jutro još u četiri sata prolazili pored njihovih kuća u Zaovinama.

- Sigurno su polazili od svojih kuća oko ponoći, njih desetak zajedno, prvi i zadnji je nosio luč u rukama da osvijetli put. Saone su škripale po snijegu, volovi puktali a rabayije pucale bičevima od ovčije kože i vikali na zadihanu stoku - oživljava priču iz starih vremena starina Nikolić.

Radoje domaćinski povuče iz pivske flaše, premjesti štap u drugu ruku a onda se zagleda u daljinu u vrhove Velikog Stoca, najvećeg vrha planine Dikave.

- I kad bi sjenari stigli u Dikavu, razvršili su sijena, natrpali ga na saone, položili volovima da se najedu i onda polako, u koloni krenuli nazad. Te slike ljudi, volova i saona pretrpanih sijenom u snijegu do pojasa u pustoj planini gdje samo vukovi viju, nikada neću zaboraviti - priča Radoje.

Domaćini častili sjenare

Starina Radoje priča da su sjenari u smiraj zimskog dana nailazili ponovo kroz Zaovine.

- Domaćini su im na kapiju iznosili vruću rakiju, komad toplog kukuruznog hljeba i kaiš slanine. Gorštaci su samo predahnuli a onda bi zafijukali bičevi, zaškripale saone i neobična kolona se ubrzo gubila u snježnoj bjelini - priča Radoje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.