Dušan Večernović iz Nožičkog, sjeća se njemačkog zaroblj

Slaba hrana, a moralo se raditi. Trebalo je krampati, a kramp težak. Mnogi padaju iznureni od gladi. Najteže je bilo pušačima, koji su i ono malo sledovanja davali za cigarete, ispričao starina

SRBAC - U srbačkom selu Nožičko živi devedesetpetogodišnji Dušan Večernović, jedan od rijetkih preživjelih logoraša nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu i najstariji stanovnik u ovom kraju. Mada ga sinovi i kćerke zovu da sa njima živi, ovaj starina, bogate životne prošlosti, voli da bude u kući koju je sam sagradio 1947. godine. Dušan Večernović, iz Nožičkog, rođen je 1913. godine. Oženio se u 26. godini suprugom Ljubicom, koja je umrla prije osam godina. Sa njom je izrodio dva sina i kćerku, od kojih ima sedmoro unučadi. Služio je kraljevu vojsku u Benkovcu, 18 mjeseci, kao vezista. Raspadom kraljeve vojske i dolaskom Nijemaca 1941. godine, biva zarobljen zajedno sa ostalim mještanima i nakon boravka u Banjoj Luci, vagonima transportovan za Zagreb, gdje su ga umalo ubile ustaše. Odatle je otišao u Austriju, u logor Stanlag 17-a, kod Beča, gdje je ostao do 1945. godine. Odlazak u logor i život u njemu još uvijek je Dušanu u svježem sjećanju. - U početku je bilo veoma teško. Vodili su nas da radimo za firme najteže poslove. Slaba hrana, a moralo se raditi. Trebalo je krampati, a kramp težak. Mnogi padaju iznureni od gladi. Najteže je bilo pušačima, koji su i ono malo sledovanja davali za cigarete. Ja sam svoje cigarete davao za hljeb i tako sam se snalazio. Drugi su umirali na radu - ispričao je Dušan. Dodao je da je kasnije bilo lakše, kada su ih raspoređivali seljacima na imanja. - Nas nekoliko bili smo kod jednog gazde na selu, radili na njivi, u stajama. Hranili su nas i prali, jer su znali da ćemo tako bolje da radimo - rekao je Dušan. Nakon dugogodišnjeg ropstva i mukotrpnog rada, za razliku od mnogih koji to nisu doživjeli, Dušan je dočekao slobodu. - Bilo je to krajem maja. Dok smo spavali, začula se galama. Došli Rusi i umalo da ubace bombe u naše spavaonice, misleći da smo Švabe. Povikasmo: "Mi smo Srbi!", a oni ne reaguju... Onda neko povika: "Mi smo Jugosloveni!", i tek tada popustiše. "Aaa, Jugosloveni!?", rekoše i počeše da nas grle... Gazda iznese rakiju, Rusi se ponapiše i od pića i umora zaspaše. Sutradan nam gazda dade konjsku zapregu, jednu svinju da zakoljemo i kukuruzno brašno za put - prisjeća se starina Dušan. U pratnji ruskih vojnika stigli su zapregama do Mađarske. U dvoja kola zajedno Srbi, Ukrajinci, Poljaci... - U Suboticu smo stigli 1. maja, bilo je veliko slavlje zbog oslobođenja. Onda smo se zaputili u Zemun, odnosno Beograd, gdje smo prenoćili. Sutradan vozom do Šida, a odatle sam pješice došao kući - rekao je Dušan. Prvi Dušanov sin, Slavko, rođen je dok je on bio u ropstvu. Kasnije je dobio sina Žarka i kćerku Zdravku. Valjalo je brinuti o porodici. - Bavio sam se poljoprivredom i građevinarstvom. Zidao sam kuće u selu i tako zarađivao, djecu školovao - ispričao je starac. Imao je i nešto Titine "penzije", ali je ona ukinuta početkom posljednjeg rata. Sada je ponovo dobio rješenje za penziju, ali, kaže, nema para. A bilo bi dobro kada bi imao bar malo nekih primanja. Uprkos teškom životu, Dušan je dočekao duboku starost. Normalan rad, normalno jelo i piće, sloga u porodici i razumijevanje - Dušanov je recept za dug život. Nakon teškog životnog puta ovaj krepki starac, kojeg zdravlje i dalje služi, vjeruje da će dočekati i stoti rođendan. S. KESER MLIN I RAKIJA Iako su ga godine pritisle, starina Dušan Večernović se ne da. Ponešto uradi, a to što ima mlin, kaže, dobro mu dođe, jer neko navrati da sa njim popriča. - Radim malo u mlinu, drvo koje presiječem, potpalu pripremim i to je moj posao. Drugo ne mogu... Djeca obrade zemlju, sve mi obezbijede i ništa mi ne fali. Ne mogu griješiti dušu, zovu me sebi, ali ja volim da sam u svojoj kući dok sam na nogama - naveo je Dušan i dodao kako još popije pokoju čašicu rakije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.