Dragan Elčić za "Glas": "Linija" je moj krik protiv zaborava

Izuzetna je čast i privilegija primiti priznanje kao što je "Ključ Katere", posebno na ovako značajan jubilej – dvadeset godina trajanja jedne velike i važne kulturne misije. Kada čovjek dođe u određene godine, nagrade prirodno više nemaju onaj isti sjaj, niti nose isti teren dokazivanja kao što je to bilo u mladosti. Međutim, ovo priznanje je potpuno drugačije.

Rekao je ovo za "Glas Srpske", režiser Dragan Elčić komentarišući šta za njega znači priznanje "Ključ Katere", koje mu je uručeno na jubilarnom 20. Međunarodnom filmskom festivalu u Istočnom Sarajevu.

Nekoliko dana kasnije na centralnoj proslavi Mitrovdana, Dana Vojske Republike Srpske,  Goran Ikonić, producent filma "Linija", uručio je priznanje predsjedniku predsjedništva Boračke organizacije Goranu Šehovcu na pomoći da se ovaj dokumentarni film snimi, takođe, Šehovac je Ikoniću i Elčiću uručio sliku Romanije, a Ikoniću sliku Trebevića. Iskusni režiser kaže da su emocije u slučaju Istočnog Sarajeva,  festivala "Prvi kadar" i filma "Linije" daleko veće od pukog režiserskog zadatka.

- Za ovaj festival me vežu najdublje emocije, jer sam uz njega i sa njim od samog početka, od njegovog prvog koraka. Pratiti kako raste, razvija se i opstaje dvije decenije, a zatim dočekati trenutak da ga lično otvorim i primim ovakvu nagradu, za mene predstavlja zaokruživanje jednog emotivnog puta sa ovim festivalom.

Ovaj "Ključ" ne zaključava prošlost, već otvara vrata za sve ono što smo zajedno ulagali u trajanje ovog festivala, i zato za mene ima sasvim posebno, gotovo lično značenje na kojem sam neizmjerno zahvalan.

GLAS: Istočno Sarajevo ima osim "Prvog kadra" značajne kulturne manifestacije "Dane monodrame" i "Lut fest". Pošto pomno pratite kulturna zbivanja u Istočnom Sarajevu, koliko po Vašoj ocjeni nadležni, oni kod kojih je novac, posvećuju pažnju ovim manifestacijama koje su rasle sa gradom ili su ipak opstale zahvaljujući entuzijastima poput direktora "Prvog kadra" Vitomira Mitrića?

ELČIĆ: Kultura nije i ne smije biti tretirana kao trošak ili puka zabava, ona je temelj jednog društva,  njegovog opstanka i najsigurniji čuvar našeg nacionalnog i duhovnog identiteta i kontinuiteta. Manifestacije poput "Prvog kadra", "Dana monodrame", "Lut fest"...nisu samo umjetnički događaji, oni su institucije koje su rasle zajedno sa Istočnim Sarajevom, gradeći njegovo ugled, čuvajući baštinu i pomažući zajednici da kroz kulturu i zajedništvo prebrodi sve savremene društvene turbulencije. Međutim, činjenica je da su ovi stubovi kulture prečesto opstajali isključivo zahvaljujući nadljudskom entuzijazmu pojedinaca i posvećenika, kakav je Vitomir Mitrić i njegova porodica. Društvo mora do kraja prepoznati tu vrijednost.

Podrška institucija mora biti sistemska, sigurna i adekvatna, kako Mitrić(i) i slični pregaoci ne bi bili žrtve sopstvene vizije, već putokazi društvu. Ovo je svojevrsni apel i lament nad trenutnim stanjem, upućen onima koji donose odluke: moramo imati na umu da dolaze nove, mlade generacije koje razmišljaju drugačije. Oni se neće žrtvovati niti biti slijepi posvećenici ako iza njih ne stoji snažna i organizovana društvena podrška. Ako ovakve manifestacije prepustimo teretu samo pojedinačnog entuzijazma, rizikujemo da ih izgubimo, a to je luksuz koji sebi ne smijemo dozvoliti.

GLAS: Kada publika može očekivati premijerno izvođenje filma "Linija" i šta on za Vas znači?

 ELČIĆ: Premijera dugometražnog igranog filma "Linija" planirana je nakon njegovog festivalskog života, što je uobičajena i logična profesionalna praksa, tako da u ovom trenutku još ne možemo saopštiti tačan datum. Film se trenutno nalazi u završnoj postprodukcijskoj obradi.

Ono što je sasvim izvjesno i prirodno jeste da će svečana premijera biti održana u Istočnom Sarajevu, gradu koji je duboko utkan u ovu priču, a nakon toga će biti predstavljen publici u Beogradu, Nišu i Banjaluci.

Za mene lično, ovo nije samo još jedan filmski projekat, ovo je "sveti film" i moj krik protiv zaborava. Shvatio sam ga i stvarao kao svojevrsno zaveštanje generacijama. Prije svega onoj generaciji koja je sve te strašne ratne devedesete godine preživjela i iznijela na svojim plećima, ali jednako tako i novim, dolazećim generacijama, kao trajni putokaz i opomenu da se velika djela, žrtve i istorijski trenuci nikada ne prepuste zaboravu.

GLAS: Koliko često dolazite na područje Istočnog Sarajeva, da li idete tamo gdje ste živjeli do rata i tokom rata. Kakav Vam je osjećaj kada ste na ovim prostorima?

ELČIĆ: Istočno Sarajevo je moj grad. Na ovim prostorima su grobovi mojih roditelja, ovdje mi živi sestra, rođaci i brojni prijatelji, tako da me za ovu sredinu vežu neraskidive veze. Međutim, ono što je nekada bilo moje prijeratno Sarajevo, danas je za mene potpuno druga dimenzija u koju nemam snage da fizički odlazim. Svaki pokušaj evociranja sjećanja ili odlaska na ta mjesta ne donosi mi olakšanje, već iznova kida stare, nikada zacijeljene rane. Kako bih se zaštitio od toga, zaključao sam u sebe sva ta sjećanja i ugasio svaku čežnju. Rat se, naizgled, završava kada utihnu puške, ali on zapravo nastavlja da živi u čovjeku koji je kroz njega prošao. Želja za rodnim ognjištem definitivno umire onog trenutka kada čovjek shvati da bi svaki pokušaj povratka bio samo suočavanje i susret sa duhovima prošlosti, a ne sa životom koji je nekada imao i koji je tamo zauvijek nestao.

GLAS: Da li je po Vašoj ocjeni dovoljno iskorištena građa koju nude sudbine Srba Sarajeva, sudbine naroda nekadašnjih opština koje su pripale Federaciji i običnih ljudi koji su danas u Istočnom Sarajevu ili su otišli dalje?

 ELČIĆ: Ne da nije dovoljno, već se sa tugom mora konstatovati da tu nepreglednu, duboku i tragičnu građu u našoj kulturi i umjetnosti imamo samo  u tragovima. Sudbine sarajevskih Srba, ljudi iz nekadašnjih opština koje su pripale Federaciji, kao i svih onih običnih ljudi koji su svoj novi dom izgradili u Istočnom Sarajevu ili rasuti otišli dalje u svijet, predstavljaju jednu od najvećih i najiskrenijih epskih tragedija našeg naroda. O tim sudbinama se mora govoriti, pisati i stvarati neprekidno. Iznova i iznova treba kopati po tim bolnim temama i pretakati ih u književna, pozorišna i filmska djela.

To nije pitanje samo umjetničke inspiracije, već naše duboke istorijske i moralne odgovornosti. Svaka ta neispričana sudbina običnog čovjeka rizikuje da bude zauvijek zaboravljena, a sa njom i dio naše kolektivne istine.  Zato je neophodno da se institucionalno i umjetnički toj građi vraćamo iznova, stalno i bez prestanka.

Scenario

GLAS: Koja je uloga djela književnika Željka Pržulja u izradi ovog filma i serije "Linija"?

ELČIĆ: Naš književnik Željko Pržulj i ja smo, na nesreću, bili u tom grotlu i stvarali smo zajedno priču, a ona valjda zbog toga i izgleda kao da je "jedna ruka pisala". Život u filmu je građen kroz dvije paralelne niti koje se drže do kraja i međusobno ukrštaju. Željkov svijet je pun duha, nadrealan u tom vrtlogu rata. On je dao boju priči. Ja sam gradio liniju dr Lazića, a on taj spoljašnji svijet. Onda smo ga zajedno prepleli i spojili u jedinstveno tkivo – spoj duha i duše. Željkov talenat je iz književne vrste prešao u filmski i mnogo sam srećan zbog toga.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.