Djeci davali imena po babici Vukosavi

Trebinje - Iako već 15 godina ne radi, Vukosava Tomašević je i dalje najomiljenija hercegovačka babica, a mnoge majke su svoje djevojčice nazvale po ovoj plemenitoj ženi.

Odavno je prestala da broji koliko ima majki kojima je pomogla da donesu bebu na svijet, ali pamti mnogo prvih dječijih plačeva, pa čak i njihova lica. I sada, kad ih sretne na ulici, skoro pa da ne može da povjeruje da su svi ti kršni Trebinjci i Trebinjke nekada bili slatki zamotuljci koje je ona dala majkama u zagrljaj.

- Kada sam završila školu za babice, u Sarajevu 1955. godine, vratila sam se u Velimlje kod Nikšića, gdje sam otvorila porodilište uz pomoć doktora Nika Miljanića, poznatog ratnog ljekara. On mi je u početku mnogo pomogao, a poslije mi je prepustio da radim sama - rekla je Vukosava i dodala da je išla po selima, na granici Hercegovine i Crne Gore, i porađala žene. Da bi stigla do svake kuće, morala je čak da jaše na konju, jer drugačije nije mogla da dođe do njih. Ipak, jedan izlet u Trebinje sa suprugom bio je presudan.

- U Trebinju smo suprug i ja posjetili bolnicu. Ponuđen nam je posao koji smo s radošću prihvatili. Muž je osnovao laboratoriju, a ja sam radila svoj posao. Tada nije bilo ni inkubatora, ni ultrazvuka, imali smo samo peći na drva - rekla je Vukosava i dodala da je ložila vatru i zagrijavala prostorije gdje su ležale bebe i majke.

- Kada bi se nedonošče rodilo, grijali bismo pelene i tako ih utopljavali da bi mali borci zdravi dočekali životna iskušenja. Ni dan-danas mi nije jasno kako smo sve stizali - kaže Vukosava i dodaje da tada u Trebinju nije bilo ginekologa. Pomagali su im, samo u slučaju prijeke potrebe, ostali doktori. Iako je radila u veoma teškim uslovima, Vukosava s radošću naglašava da se ovim poslom bavila punih 36 godina. Ipak, jedan od najdražih događaja je onaj kada su rođene prve trebinjske trojke, 1958. godine. Na svijet su došle dvije djevojčice i dječak, i cijeli grad je slavio.

- Nema trebinjskog sela gdje nisam bila. Nikada neću zaboraviti kada su nas u Ljubomiru zvali da hitno dođemo. Porođaj je bio komplikovan, pa smo na improvizovanim nosilima morali satima da nosimo porodilju. Na sreću, sve se dobro završilo - kaže Vukosava i dodaje da im često ni vremenske prilike nisu išle naruku.

- Gazili smo po snijegu i po kiši, a jednom je put bio toliko neprohodan da ni na konjima nismo mogli da dođemo do porodilje. Ipak, zahvaljujući putu preko Ćilipa i Dubrovnika uspjeli smo da dođemo do ugrožene žene. To smo i učinili i na vrijeme stigli do kuće gdje smo je porodili - ispričala je Vukosava.

Naglašava da, i pored toga što se tada manje pažnje poklanjalo trudnicama, a ni medicina nije bila uznapredovala, nikada joj se nije desilo da majka ili beba preminu na stolu.

- Radila sam i po 24 sata bez pauze. Nisam imala kad da jedem, spajala sam smjene. Ipak, najveća nagrada mi je kada danas sretnem neku od te djece. Čak je bilo mladih porodilja koje su djeci davale imena po meni. Sjećam se da sam u šali jednu upitala: “Ko ti, dijete, dade tako ružno ime?”. A ona bi odgovarala: “To mi je ime mama po Vama dala” - kaže Vukosava.

Očevi

Upitali smo Vukosavu da li je tada, kao danas, bilo želje očeva da prisustvuju porođaju.

- Nikada nijedan otac u moje vrijeme nije želio da prisustvuje porođaju, a to ne bih ni dozvolila. Jedino bi pomogli poslije porođaja majci da dođe do svog kreveta. Sada je sve drugačije. Struka dozvoljava da se porođaj čak i snima, valjda je to u redu - sa osmijehom kaže Vukosava Tomašević i sliježe ramenima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.