Dejan Mlađenović: Kada kažem "mir svima", a nemam kome, krenu mi suze

Malo je mjesta u BiH u kojima se tako jasno vide posljedice ratnog egzodusa srpskog naroda kao u Ilijašu, Brezi, Varešu i na Nišićima. U velikim hramovima, koji su nekada bili puni vjernika, danas se na liturgiji okupi tek nekoliko ljudi, a dešava se i da sveštenik službu služi pred gotovo praznom crkvom.

Paroh ilijaški jerej Dejan Mlađenović jedini je pravoslavni sveštenik koji brine o četiri parohije na ovom području. U razgovoru za "Glas Srpske" govori o životu preostalih Srba, obnovi svetinja, tuzi koju osjeća kada u hram ne dođe niko od vjernika, ali i o dobrim međuljudskim odnosima i nadi da život na ovim prostorima ipak može da opstane.

GLAS: Oče Mlađenoviću, Vi ste paroh ilijaški, ali Vaše svešteničko služenje ne završava se samo u Ilijašu. U kojim još parohijama služite i koliko se današnja slika pravoslavnog života na ovom području razlikuje od one prije rata?

MLAĐENOVIĆ: Osim Ilijaša i ilijaške parohije vjerske obrede služim i u parohiji na Nišićima, u Brezi i Varešu i jedini sam pravoslavni sveštenik na ovim prostorima, u četiri parohije i u okolnim selima, kapelama koje su nedavno podignute. Postojale su prije, a obnovljene nakon rata.

Za razliku od perioda prije rata, gdje je većinsko i natpolovično živio pravoslavni narod, na ovim prostorima u svakom ovom dijelu, a naročito u Ilijašu, gdje mi je i sjedište, sada nema puno pravoslavnih stanovnika . To se svelo na stotinak, do 200 pravoslavnog življa, a obično je to starija populacija. Oko 20 porodica imamo na Nišićima, tako u Varešu i Brezi, a nešto više u Ilijašu, do stotinak porodica. To je pravoslavno stanovništvo na ovim prostorima, što je zaista ispod svakog nivoa.

GLAS: Kada je riječ o bogosluženjima, gdje se danas okuplja najviše vjernika i koliko je teško služiti u hramovima koji su nekada bili puni naroda, a danas su gotovo prazni?

MLAĐENOVIĆ: Najviše pravoslavnog svijeta u crkvu dolazi za vrijeme službe u Ilijašu. Tu se okupi nekih petnaestak do dvadeset ljudi, a kada je riječ o Brezi, Varešu i Nišićima, tu dođe po dvoje, troje ljudi, što je zaista žalosno, kada pogledamo veliku crkvu, kao što je ova na Nišićima.

Žalosno je kad u ovoj velikoj crkvi vidite jedno ili dvoje ljudi tokom službe. Međutim, moja je uloga kao sveštenika da, pa i kada na službu dođe jedan čovjek, ja tu službu služim. Treba da se pomolim i za one koji su odsutni iz opravdanih razloga, za one koji nisu tu, a koji su nekada bili. Uloga sveštenika je da se pomoli pa makar bio jedan čovjek ili njih stotinu.

GLAS: Da li Vam se tokom svešteničke službe dešavalo da u crkvu za vrijeme liturgije ne dođe nijedan vjernik i kako izgledaju takvi trenuci za jednog sveštenika?

MLAĐENOVIĆ: Bilo je i takvih slučajeva. Zaista se u takvim situacijama osjećam tužno, pogotovo kada dižem ruke i blagosiljam, kada kažem "mir svima", a nemam kome. Tako mi nekada krenu suze na oči, ali eto dođe taj crkvenjak i makar on bude na toj službi.

GLAS: Većina pravoslavnih svetinja na ovom području obnovljena je nakon rata. U kakvom su stanju hramovi u Vašim parohijama i šta je još potrebno učiniti da bi bili potpuno obnovljeni?

MLAĐENOVIĆ: Mogu reći da su vjerski objekti na ovom području dosta obnovljeni. Crkva u Ilijašu je obnovljena 2023. godine, na Nišićima nešto ranije, u Varešu je djelimično obnovljena, s obzirom na to da je ta crkva i nacionalni spomenik u BiH i ona je tokom posljednjeg rata pretrpjela manja stradanja.

Što se tiče Breze, i tu je djelimično crkva obnovljena, ali je potrebna nova obnova, jer je riječ o jedinoj pravoslavnoj bogomolji u Brezi koja nije obnovljena, a tu, mora se konstatovati, nema ni pravoslavnog naroda koji će to obnoviti. Pozivao sam i apelovao na ljude i institucije da pomognu obnovi te svetinje u Brezi i nadam se da ćemo to uspjeti u narednom periodu. Nadam se da ćemo uspjeti da ta naša bogomolja zasija i da bude osvijetljena, jer je jedina svetinja koja nije osvijetljena i tu među onim tužnim vrbama izgleda pomalo tragično i tužno.

GLAS: Na Nišićima je sagrađen parohijski dom, koji je postao jedno od mjesta okupljanja preostalih Srba sa ovih prostora. Kada se njegova vrata najviše ispune ljudima i koliko takvi susreti znače narodu koji je rasut širom svijeta?

MLAĐENOVIĆ: U parohijskom domu se ljudi okupljaju za velike praznike, svece kojima je posvećena crkva na Nišićima, crkva Petra i Pavla, za Petrovdan i nekoliko dana ranije, jer na ovim prostorima, na Nišićkoj visoravni rođeno je dosta sveštenika i vladika.

Dođu i okupe se par dana ranije prije Petrovdana. Dođu sa svojim porodicama i prijateljima. Onda se cijela sala napuni i u njoj bude puno pjesme i radosti. Posjete nas i nekoliko puta godišnje kada se okupimo u većem broju, a tu smo i kada služimo liturgiju u ovom hramu.

Sa ovih prostora je vladika budimljansko-nikšićki Metodije Ostojić, koji je ovdje i odrastao, a moguće i kršten na ovom prostoru skandinavski episkop Dositej, Longin Krčo, koji je u Kanadi.

GLAS: Kažete da je pravoslavnog naroda danas malo. Kako ti ljudi žive, sa kakvim se izazovima suočavaju i da li su međunacionalni odnosi danas drugačiji nego u prvim poslijeratnim godinama?

MLAĐENOVIĆ: Zaista je malo pravoslavnog svijeta ostalo na područjima u kojima držim službu. Neposredno nakon ratnih sukoba bilo je problema sa kojima je bio suočen pravoslavni narod i to je trajalo do 2005, odnosno 2010. godine, jer su rane svih ljudi bile svježe.

Posljednjih godina nema problema i niko od parohijana se nije žalio, a ni ja lično nisam imao problema, jer su prošle tri decenije od rata. Došle su nove generacije i dosta njih nije ni osjetilo rat, osim što su čuli priče o ratu od svojih starijih. Žao mi je našeg stanovništva koje je otišlo u druge krajeve i ovdje ostavilo svoju rodnu grudu.

GLAS: Gdje vidite svoju buduću službu i da li biste, ako Vam crkva to povjeri, ostali da služite narodu na ovim prostorima i u narednim godinama?

MLAĐENOVIĆ: To je teško reći, s obzirom na to da je sveštenička služba slična vojnoj. Nadležni episkop će to predložiti i to će zavisiti od potreba neke parohije i stanovništva.

Kad sam stupio na službu kao sveštenik i odabrao ovaj poziv upisujući Bogosloviju, bio sam spreman na službu u različitim krajevima. Na službi sam ljudima. Rođen sam u Bratuncu u selu Kravica, a živio sam zbog ratnih dešavanja u Loznici. Srednju školu sam završio na Cetinju, a Bogoslovski fakultet u Beogradu.

Imam 31 godinu i trenutno sam na master studijima u Foči. Kada sam raspoređen u ilijašku parohiju, prvi susret sa prostorom gdje sam bio raspoređen na svešteničku službu na početku nije bio baš prijatan, ali to nije tako kako izgleda na prvi pogled.

Možda ljudima u Republici Srpskoj djeluje strano, ali smo se i supruga i ja uklopili u sve ovo. Imamo divan komšiluk i za Vaskrs mi njima dijelimo jaja , a za Bajram oni nama kurbane. Njegujemo dobre odnose i živimo za bolje sutra.

Mlađi naraštaji

GLAS: Jedan ste od rijetkih mladih sveštenika koji sa porodicom živi u sredini u kojoj je ostalo veoma malo Srba. Kako izgleda Vaš svakodnevni život i koliko je teško odgajati dijete u takvim okolnostima?

MLAĐENOVIĆ: Imam porodicu koja sa mnom živi u parohiji ilijaškoj. Imam suprugu Draganu i za sada jednog sina Despota od godinu i po dana. Sin zaista nema drugara, jer su tu gdje mi živimo stariji mališani. Mlađi naraštaji uglavnom odlaze, što je poražavajuće.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.