Čekajući Miloša

VIŠEGRAD - Za porodicu Todorović iz sela Veletova vrijeme je stalo 7. novembra 2007. godine kada je na obali Drine u Višegradu nestao njihov sin Miloš, devetogodišnji dječak, učenik trećeg razreda Osnovne škole "Vuk Karadžić".

Na stotine besanih noći i dana za ove siromašne ljude iz zabačenog višegradskog sela prošlo je u iščekivanju dobrih ili loših vijesti o dječaku kojeg neizmjerno vole.

Na okamenjenim licima ove porodice više se ne čitaju naleti emocija, suze su davno presahle, a pogled ostao ukočen, uprt kroz prozorsko okno u brdo Tetrebicu, u nevidljivu tačku na plafonu ili natruo patos od u žuto prefarbanih lučevih dasaka.
Sa usana članova ove nesrećne porodice kao eho nad stolačkim visovima po stoti put odzvanjaju riječi istih misli.

- Sve smo učinili da našem sinu Milošu bude bolje, spasili smo ga svakodnevnog pješačenja do desetak kilometara udaljene škole u Dobrunu, gdje je dvije godine išao, a pratila sam ga, jer nije smio sam kroz šumu ili putem kojim jure auta - priča majka Slađana, držeći u krilu drugog sina Gavrila.

Ona podsjeća da je sa Mitrom iznajmila stan na obali Drine u Višegradu kako bi djetetu škola bila bliže, da je hranilac porodice lakše dolazio do posla nadnicom, da je dijete voljelo loptu, da se igralo na obali rijeke...

- Kad su mi javili da se utopio u Drini, nisam mogla povjerovati. Tražili su ga danima, rovili rijeku uzduž i poprijeko, a ja sam se molila Bogu i govorila u sebi "Nije tu moj Miloš, on je negdje odlutao, doći će da obraduje majku, da mu dam spremljenu školsku torbu sa knjigama i užinom koja se od dana nestanka okamenila" - priča Slađana.

Mitar, hranilac porodice, u kojoj niko nije nikad bio zaposlen, a nije ni sada, priča da se poslije saznanja da ni ronioci, ni policija, ni ribari, niko... nisu pronašli tijelo njegovog sina odlučio da napusti iznajmljenu kuću u gradu i vrati se svom Veletovu.

- Nikad nismo prestajali da tražimo naše dijete. Pisali smo po novinama, govorili na televiziji, pomagali nam mnogi dobri ljudi, ali uzalud. Kad su isušivali jezero nizvodno od Višegrada u koritu Drine smo ga tražili. Džaba, ni traga ni glasa. Pomišljali smo da je otet kao bijelo roblje, svašta smo mislili… - priča izbezumljeni otac Mitar.

Baka Marija ništa ne progovara. Gleda oko sebe a ne vidi, sluša a ne čuje, vjeruje a ne može da povjeruje. Huči veletovski potok u blizini kao da mutnom vodom želi da otjera tugu ispred Todorovića praga.

U zaseoku Kula, u dolini, mrak prije pokuca na prozore nego u ostalim sokacima sela Veletova. Sumrak se navlači kao koprena na oči, da Torodovićima zamrači mračne misli i da ih bar za časak otrgne od sumorne svakodnevice.

Otac ne gubi nadu

- A Miloš se nije utopio, kažem vam ja, on je nestao, uzdam se u Božiju pomoć da će se uz ovu livadicu pored vodenice pojaviti moj sin. Kupiću mu ljepšu loptu nego onu koja je pronađena na obali Drine, kad su rekli da se utopio. A ovdje je širina, pa nek se igra do mile volje, nećemo mu više braniti... - govori Mitar.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.