Ćamil vjeran gazdi

LjUBINjE - Toplo je proljećno popodne u Gornjem Gradcu kod Ljubinja. Beharaju džanarike, a i crni trn se osipa bijelim cvijetom.

Na brijegu, na zvoniku kamene crkvice Svetog Ilije, zaštitnika stočara, lijeno ćuti par vrana, zagledan u Pelinkovac i nebesku plavet sjevera sa dva-tri bjeličasta oblaka. I ovce su mirne, zauzete svježom, sočnom pašom, dolje pod brijegom, na Braćevcu.

Iz pepela davno zgasnule vatre, što ju je bez stvarne potrebe, više po pastirskoj navici, založio između dva kamena, pod šuštavim starim lišćem hrasta, povremeno se prene i digne pramenčić dima, pa rastoči u mlakom vazduhu... Čučeći, Ćamil štapom šara samo njemu vidljive krugove po mladom travnjaku, i priča:

- Ime mi je Ćamil Ljubijankić, trideset i četiri su mi godine, iz Konjodora sam kod Bužima, tamo iz Cazinske Krajine. Za Bužim ste možda čuli, za Konjodor sigurno niste, a u njemu, u tom Konjodoru, završio sam osam razreda osnovne škole... Onda se zaratilo. Zaprijetila glad. Odem u susjedno selo Bajramoviće da čuvam ovce, ali nađoše me i mobilisaše... Prođe rat, ostadoh živ, što je najvažnije... Poslije prihvatih ponudu da idem u Sarajevo, da budem profesionalni vojnik u Federaciji BiH - i ostadoh tri godine. Onda, kako ne imadoh škole, ni šanse da dalje ostanem, uzmem otpremninu od 10.000 maraka, pa nazad u Konjodor. Dobro kažem: bićeš stočar, ali svoj. Kupim dvadesetak ovaca od otpremnine. Međutim, ne dade se... Majka Hajra težak dijabetičar, stric Smail koji živi s nama star, nemoćan, otac Rašid mi je umro prije 18 godina, braća se razišla po svijetu; zapadoh u teškoće, ostatak otpremnine se začas istopi - a nevolje me natjeraše da prodam i ono moje malo stado! I, hajd opet od kuće, kod drugog, pa čuvaj... Skrasih se prvo kod nekog gazde Zijada Hodžića u selu Hodžićima. Čuvao sam mu 200 ovaca po planinama između Petrovca i Bihaća. Bio dobar čovjek, isplatio me po dogovoru... Ali kud ću, u Bužimu je teško, preteško doći do ma kakvog posla... A nevolje kod kuće tim priznanjem ne možeš otkloniti. Saznadoh, preko poznanika, da farmer Zdenko Vlahinić iz Hrvatske Kostajnice traži čuvara goveda i ja pravo u Hrvatsku. Ne bojim se, naravno, nema ni razloga - nikome zla nisam učinio... Ostao sam 11 mjeseci, čuvao mu 21 kravu... Rastadosmo se, poslije isteka dogovora. Zdenko zadovoljan što sam posao obavio i bolje nego što se nadao, ja zabrinut - kud dalje...

I tako se doznajemo pod svodom plavog hercegovačkog neba Ćamilov život i dalje odvijao od stada do stada, od jedne do druge bosanske planine.

- U Hercegovini - dodaće nakon što obiđe stotinjak ovaca i sedamdesetak jaganjaca - nikad prije nisam bio! Iz ono malo škole znao sam da je krševita, sunčana. O ljudima, ništa... Ali, kad mi je komšija Sead Kišmetović, zvani Lauda, koji je radio u Trebinju kod Dragana Turanjanina, kazao da Draganov prijatelj Radenko Pešut iz Gornjeg Gradca kod Ljubinja traži ovčara, odmah sam pristao. Ni u ovom poslu danas nema čekanja, ni oklijevanja... Nećeš ti, hoće drugi. Odmah sam zaključio da je gazda Radenko ozbiljan: poručio mi je da uzmem taksi od Stoca do njegove kuće, 25 kilometara, da će on platiti! Dogovorili smo se za tri mjeseca čuvanja, a, evo, već jedanaest mjeseci sam ovdje.

Kako?

Prvo su dogovor produžili. A kad je Radenko Pešut u oktobru morao u Beograd, na liječenje, brinulo ga je i kako će njegova sestra Danica sačuvati krave i veliko stado ovaca. No, Ćamil je kazao:

- Neću vas ostaviti. Biću sa stadom, sve dok ne ozdraviš... U stvari, dok me trebate!

Zbog ovog se među njima razvio znatno drukčiji odnos, pa i Radenko Pešut o svom ovčaru govori biranim riječima, s puno hvale i ljudske zahvalnosti. Zadovoljan je i Ćamil:

- Plaća me redovno: 500 maraka mjesečno, plus hrana i spavanje. Umjesto cigareta pušim ljubinjsku škiju - za cigare mi tako ode najviše 15 maraka mjesečno! Odveze me gazda gdjekad do Stoca, pa ušteđevinu stavim na knjižicu. Nemam nekih posebnih želja, međutim, htio bih da se jednom, kad se vratim u Konjodor, okušam u kozarstvu... Znate, da budem svoj... Imam ja i udatu sestru Nurfiju i dva brata, oba zidara: Nurija je sa ženom i djecom odavno u Kopru u Sloveniji, Mumin, neoženjen, u Zadru...

U Pešuta me čeka večera...

Svako živi svoj život... Ja sam vam na neki način, eto, internacionalni pastir! Nisam tužan zbog toga što ustajem u šest ujutro i vraćam se u sumrak, što mi ponekad kiše i vjetrovi napakoste. Znam: u Pešuta me čeka večera, poslije večere kafa. Onda legnem, razmišljam kud sam sve ovuda čuvao; ponavljam imena: Rulići, Čavaš Do, Plana, Kulave, Trlova Glavica, Zuruše, Bukovi Do... I sanjam... Da, to zaista sanjam: vidim sebe sa stadom koza u Konjodoru, nasmijanog... Bude mi toplo i prijatno...

...I, nadam se da će jednom to biti - moja stvarnost. Da ću biti srećan, i svoj. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.