Borba Vitomira Ilića da stane na svoje noge

BRATUNAC - Kada je Vitomir Ilić (37), početkom ljeta 1992. godine, odlučio da se vrati sa studija u Bratunac i pomogne svom narodu da odbrani kućna ognjišta, nije ni slutio da će mu, ubrzo zatim, život krenuti tokom koji ne bi mogao da se izrežira ni u najstrašnijim filmovima.

Sa drugom iz djetinjstva i kolegom na Šumarskom fakultetu u Beogradu, Dragom Živkovićem, razgovarao je prije 16 godina u studentskoj menzi o ratu. Mladići su rekli da se moraju vratiti i "da će biti vremena za studije".

Vitomir je od 5. jula 1992. godine nepokretan, a njegov drug Drago poginuo je sedam dana kasnije.

- Sa udaljenosti od petnaestak metara pogođen sam "dum-dum" metkom na lijevoj strani, iznad kuka. Rasprskavajući metak teško je oštetio slezenu, lijevi bubreg, dio pluća, jetre i crijeva, koje su mi ljekari odstranili. Borba za život trajala nekoliko mjeseci  - kaže Vitomir.

Najteže od svega bilo je to što je Vitomiru, prilikom ranjavanja povrijeđena i kičma, zbog čega je punih šesnaest godina vezan za postelju.

Izdržao je do sada 12 operacija, a mogao bi, kaže, izdržati još 112, kada bi znao da će stati na svoje noge i nastaviti studije, koje je prekinuo na drugoj godini.

Kaže da je i sada slab i da bi mu višemjesečno banjsko liječenje pomoglo da ojača i pripremi se za novu operaciju.

Ali, sada nema novac da ode u neku banju.

- Više puta pomogla mi je Boračka organizacija RS, preko Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite, koje je mojoj porodici obezbijedilo stan u Bratuncu - kaže Vitomir. Ovaj mladić zahvalan je svima koji su mu pomogli, a posebno ljekarima, koji su pokušavali da mu vrate osjećaj u nogama i nadu da će prohodati.

Iako noću ne može da spava, Vitomir je uvjeren da će se još jednom podvrgnuti operaciji i pokušati da napravi "čudo u medicini".

- Osjećam trnce u nogama do stopala, ali, ne mogu da ih pomjerim. Ipak, ne gubim nadu. Biće dobro, ako uspijemo. A, ako ne prohodam, neće mi makar biti žao što nisam pokušao - rekao je Vitomir Ilić.

Porodica

O Vitomiru brinu otac Radivoje, majka Srba i njegov mlađi brat Svetozar, koji je, takođe, ranjen.

Svetozar je završio Vojnu akademiju i kao pripadnik Vojske RS ranjen je 5. juna 1995.godine i ostao je bez lijevog oka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.