Ljekari i medicinske sestre sa prve linije odbrane od virusa korona za “Glas Srpske”: Borba bez predaha protiv bolesti sa hiljadu lica

Borba sa virusom korona za mnoge je bila kao predvorje pakla i svaka dalja prognoza je nezahvalna, jer kad god smo pomislili da možemo predahnuti, “kovid 19” zadao nam je nove udarce i pokazao da je bolest sa hiljadu lica.

Tim riječima medicinari širom Republike za “Glas Srpske” opisuju borbu u kojoj već skoro deset mjeseci hrabro stoje na prvoj liniji odbrane, bez predaha, na izmaku snage, ali bez namjere da ustuknu pred nevidljivim neprijateljem koji uzima danak.

Prvi na udaru su ljekari porodične medicine, koji su svoje radno mjesto zamijenili ambulantama za respiratorne infekcije (ARI) u kojima obučeni u zaštitne skafandere, pod maskama i vizirima pregledaju pacijente sumnjive na “kovid”, donose odluke o kućnoj izolaciji ili ih upućuju na bolničko liječenje. Nimalo lagan zadatak kada znamo da je sa druge strane nepoznat neprijatelj koji odnosi živote. Jedna od njih je i specijalista porodične medicine u banjalučkom Domu zdravlja Svjetlana Račić koja za “Glas Srpske” ističe da je ponosna što baš u ovom istorijskom trenutku zajedno sa svojim kolegama nosi bijeli mantil i tu je da pomogne onima kojima je pomoć potrebna. Pandemija virusa korona zatekla ju je u pripremama putovanja za Rusiju. Iako je putovanje morala otkazati, nijednog trenutka nije pomislila da se skloni dok bolest prođe.

- Nisam se plašila ni na početku kada je sve ovo bilo potpuno nepoznato, ni kada sam u aprilu sa kolegama obilazila pacijente smještene u karantinu u Studentskom centru. Bilo je teško disati pod maskom i vizirom, a skafander mi je bio nekoliko brojeva veći. Osjećala sam kako mi znoj curi niz vrat, naočale su zamaglile, a pacijenti su imali hiljadu pitanja na koje mi nismo imali odgovor. Čini mi se da smo im u tim trenucima najviše bili rame za plakanje - ispričala je Račićeva.

Prvi put, istinski strah i jezu u kostima osjetila je prije mjesec dana kada se među pacijentima zaraženim koronom našao i njen otac.

- Ovo je vrijeme kada svi već poznajemo nekoga ko je obolio, pa čak i u svojoj blizini imamo one čiji su članovi porodica izgubili ovu bitku. Tada se zamislite i obuzme vas jeza. Ovo je posebna vrsta bitke i ponosna sam što živim u ovom istorijskom trenutku i iz sveg srca želim da pomognem - kazala je Račićeva koja bijeli mantil nosi već dvije decenije. Osim zaštitne opreme koja otežava posao u ARI ambulanti, dodala je, još je teže donijeti pravu odluku.

- Bolest je nepredvidiva, situacija se mijenja u nekoliko časova i samo razmišljate šta je sa onim pacijentom kojeg sam danas pregledala, čula kako diše, da li se njegovo zdravstveno stanje poboljšalo - ispričala je Račićeva dodavši da je u novembru kada je epidemiološka situacija bila veoma teška dnevno imala i po 40 pacijenata. Istakla je da ni ljekari sav taj teret ne bi mogli da iznesu bez pomoći i podrške sestara koje su im i lijeva i desna ruka, ali i nemedicinskog osoblja koje predano radi i vodi računa o dezinfekciji prostora i svemu što je neophodno.

One najteže bitke u ratu sa “kovidom 19” vode se u bolničkim sobama u Univerzitetskom kliničkom centru (UKC) RS u Banjaluci, gdje je u jednom trenutku bilo hospitalizovano više od 450 pacijenata zaraženih koronom, sa veoma teškim kliničkim slikama.

Načelnica Klinike za infektivne bolesti u UKC-u Antonija Verhaz rekla je da su, kada je počela ova epidemija, svi mislili da će trajati dva-tri mjeseca.

- Oslanjali smo se na iskustva kolega iz Kine i Italije, a sada vidimo da je svaka zemlja, pa tako i mi morala naći svoj put u borbi sa “kovidom 19”. Ovo je veliki izazov za sve nas. Nije bilo lako, morali smo reorganizovati službu i cijelu kliniku smo stavili u službu “kovid” pacijenata, reorganizovali smo način rada. Kako je vrijeme odmicalo sticali smo nova saznanja o bolesti i do sada već tri puta revidirali smjernice za liječenje - ispričala je Verhazova. Dodala je da je u maju već bilo jasno da sve ovo što nas je snašlo neće završiti ni do jeseni.

- Bilo nam je jasno da je pred nama maratonska borba. Sve više zdravstvenih radnika obolijeva od ove bolesti, jer sve ovo predugo traje, a i ljekari su ljudi. Sada znamo da tok pandemije mogu da promijene dvije stvari, masovna vakcinacija populacije ili da se prirodnim putem stekne imunitet - rekla je Verhazova dodavši da zdravstveni sistem trpi ogroman pritisak. Ona je naglasila da se nalazimo u istorijskom trenutku o kojem će se sigurno pisati i pričati mnogo.

- Ljudski je plašiti se. Prvi smrtni ishod među kolegama bio je na neki način prelomni za sve nas. Teško smo kroz sve to prošli - istakla je Verhazova.

Osim novog načina rada u klinici, rekla je Verhazova, zdravstveni radnici su još više nego svi ostali morali da prilagode i svoj privatni život ovoj situaciji iz straha da će po izlasku iz klinike možda donijeti virus nekome od najbližih.

- Razgovaram sa kolegama, sa sestrama, jer u ovoj borbi podrška i razgovor su ključni. Veoma je važno da podijelimo probleme i ono što nas tišti, da svaki ljekar i sestra znaju da nisu sami. Zajedno idemo u ovu borbu - poručila je Verhazova i pozvala stanovnike cijele Republike da daju svoj doprinos da se ova pandemija stavi pod kontrolu tako što će se i u novogodišnjoj noći i tokom predstojećih praznika pridržavati svih preporučenih mjera.

Najbliže pacijentima koji se bore za dah svakako su medicinske sestre koje ih obilaze svakodnevno i vode računa o svemu. Čak i onda kada ne mogu da im pomognu, tu su da ih ohrabre i uliju nadu da će svaki naredni dan biti bolje.

Glavna medicinska sestra u Klinici za infektivne bolesti UKC-a Jelena Petrović rekla je da je ovo bila jedna od najtežih godina.

- Ušli smo u borbu sa nepoznatim neprijateljem, ne znajući šta nas sve čeka i sve do sada teret smo nosili herojski. Teško je disati u zaštitnim odijelima, umorni smo, a najteže od svega je gledati kolege u bolesničkoj postelji. U tim trenucima kroz glavu prođe misao da i sami možemo da se zarazimo - rekla je Petrovićeva. Kazala je da su sve ovo vrijeme imali dovoljno opreme i kadra u klinici, ali da je situacija veoma iscrpljujuća i da su stalno u pripravnosti.

- Svaki smrtni ishod preživljavamo teško. Koliko god morali ostati pribrani, teško je nositi se s tim situacijama - rekla je Petrovićeva.

Nijednom ljekaru ni sestri nije lako, bez obzira da li rade u domovima zdravlja ili bolnicama, ali one najteže bitke, za život, za dah, danonoćno se vode u Klinici intenzivne medicine za nehirurške grane u UKC-u gdje su hospitalizovani životno ugroženi “kovid” pacijenti, od kojih je skoro 90 odsto na respiratoru.

Specijalista pneumofiziolog, supspecijalista intenzivne terapije u toj klinici Danica Momčičević rekla je da većina hospitalizovanih u toj klinici ne može samostalno da diše.

- Najprije pokušavamo da im pomognemo sa visokim protokom kiseonika, potom neinvanzivnom ventilacijom, a ukoliko ni to ne pomaže, stavljamo ih na respirator. Svaki izgubljeni ljudski život teško nam pada. Kako je ukupan broj oboljelih veći, neminovno je i broj najtežih pacijenata veći, a među njima su i oni mlađe životne dobi. Iako svim pacijentima posvećujemo podjednaku pažnju i dajemo sve od sebe da ih spasimo, posebno su potresne slike kada je riječ o mladima. Iako smo profesionalci u svome poslu, emocije je ponekad teško zaustaviti - ispričala je Momčičevićeva. Naglasila je da osim respiratora raspolažu i sa takozvanim vještačkim plućima uz pomoć kojih pacijente u UKC-u liječe kao u svjetskim klinikama.

- Riječ je o aparatima za ekstrakorporalnu membransku oksigenaciju. Kada ni respirator ne pomaže stavljamo pacijenta na taj aparat gdje postoji membrana koja ima ulogu pluća. Izvlači se krv iz pacijenta, čisti se na toj membrani i očišćena krv se vraća u organizam, a za to vrijeme pacijentova pluća miruju i na taj način im pružamo šansu da se oporave - pojasnila je Momčičevićeva. Dodala je da nema straha, jer je svjesna da je njen posao da spasava ljudske živote.

Ne žali se čak ni na umor iako je u trenutku našeg razgovora tek stigla kući nakon smjene koja je trajala 30 časova.

- U pripravnosti sam i ne znam da li ću za sat, dva ili tokom noći dobiti poziv da moram u kliniku. Pokazalo se da je “kovid 19” bolest sa hiljadu lica i da je potpuno nepredvidiva - rekla je Momčičevićeva, dodavši da zahvaljujući jakoj volji ona i njene kolege opstaju. Najljepši trenutak u ovoj velikoj borbi je, istakla je ona, kada pacijent napokon prodiše svojim plućima.

- Taj udah znači život i to je ono što nas raduje. Na kontroli nam je bio jedan mladi pacijent koji se kod nas liječio skoro dva mjeseca i bio na “vještačkim plućima”. Došao je na svojim nogama i zbog toga smo veoma srećni - kazala je Momčičevićeva.

Svu nepredvidivost “kovida” lično je osjetio načelnik Klinike za plućne bolesti u UKC-u Mladen Duronjić koji je istakao da je ova bolest za mnoge bila kao predvorje pakla, kroz koje su prošli, ali na sreću nisu stigli do te glavne sobe. Govoreći o svom iskustvu sa koronom, rekao je za “Glas Srpske” da smatra da sve što zahtijeva od osoblja klinike koju vodi, treba prvo sam da učini, a to prije svega, podrazumijeva da bude tamo gdje su i oni.

- Tu logiku slijedio sam od samog početka “kovid” epidemije. Mjesec i po nakon što sam obolio uspio sam da se vratim, prvo na polovinu radnog vremena, potom cijeli radni dan, pa ponovo dežurstva - ispričao je Duronjić. Istakao je da je u početku dominirao osjećaj nedostatka energije, da je dan završavao potpuno umoran, te da mu je bilo potrebno gotovo šest mjeseci da fizičko stanje vrati na period prije bolesti.

- Trudim se da radim koliko je potrebno, bez obzira na radno vrijeme koje nerijetko traje cijeli dan. Posljednja tri mjeseca su daleko najteži period u mojoj gotovo tridesetogodišnjoj profesionalnoj karijeri. Teško je naći granicu između privatnog i poslovnog života. Čini mi se da je moj posao moj život i veliki dio života posvećujem onima kojima je potrebna moja pomoć - rekao je Duronjić. Dodao je da je bilo neophodno organizovati rad klinike na tri lokacije, od kojih su dvije sa “kovid” oboljelima sa 160 kreveta, u prostorijama Centralnog medicinskog bloka i stare zgrade pulmologije.

- Istovremeno, zadržali smo dijagnostiku i tretman nekovid oboljelih u obimu od prije epidemije. Taj dio klinike premjestili smo u dio zgrade stare hirurgije. Time smo omogućili kontinuirani tretman oboljelih od malignih bolesti pluća, hronične opstruktivne bolesti pluća, astme, cistične fibroze i drugih bolesti -  pojasnio je Duronjić. Istakao je da je prije nego se razbolio nekako ležernije ulazio u odnos sa koronom, te da je i danas na oprezu.

- Koliko je oprez neophodan govori podatak o ekstremno visokom broju zaraženih među medicinskim osobljem uopšte u svijetu. Ali, kada čovjeku postane jasna misija koja mu je namijenjena u ovom životu, tada dati teret podnosi mnogo lakše - rekao je Duronjić i dodao da smatra da je čovječanstvo nakon ere parazita i bakterija ušlo u eru virusa, te da čovjek ne može biti zatočenik virusa, ljudski duh je uvijek jači.

On je naglasio da je zbog svega toga neophodna odgovornost svih, od kreatora zdravstvene politike, do krajnjih korisnika.

- Slabost virusa leži u činjenici da ga je ipak moguće izbjeći mudrim izbjegavanjem rizičnih situacija, a pouzdana i efikasna vakcina bila bi samo jedan od faktora u odnosu čovjek-virus - rekao je Duronjić.

Specijalizant iz infektivnih bolesti u Bolnici u Zvorniku Sandra Mićić rekla je da je od marta dio “kovid” tima u ovoj zdravstvenoj ustanovi. Teške upale pluća i pacijenti koji ostaju bez daha, svakodnevica su njenog posla.

- Najteže mi je kada znam da smo uradili sve što je u našoj moći, a poboljšanja zdravstvenog stanja pacijenta nema. Izgubili smo cijelu jednu porodicu i to je ono što nas najjače boli. Izgubili smo pacijenta koji je bio 1988. godište, a od posljedica zaražavanja virusom korona preminuli su i njegovi otac i majka kod nas u bolnici, dok je njegova sestra preminula u UKC-u u Banjaluci - ispričala je Mićićeva, naglasivši da su to trenuci koje je nemoguće zaboraviti.

Istakla je da iako stanuje sama, neprestano razmišlja o roditeljima i svaki put kada odlazi kod njih strahuje da im ne “odnese” koronu.

- Trudim se da se čuvam na poslu koliko mogu, a kada izađem iz bolnice da ne razmišljam o “kovidu” - rekla je Mićićeva.

Pacijenti

Antonija Verhaz je rekla da zdravstveni sistem već duže vrijeme trpi ogroman pritisak pacijenata koji se svakodnevno javljaju i zahtijevaju medicinsku njegu.

- Ne smijemo zaboraviti ni pacijente koji boluju od drugih bolesti, čije je liječenje sada jako otežano. Nije ovo samo borba sa “kovid 19” već sa mnoštvom drugih problema koje je “kovid” indukovao - rekla je Verhazova.

Preživljavanje

Danica Momčičević je naglasila da se procenat preživljavanja pacijenta u jedinici intenzivne njege za nehirurške grane kreće između 45 i 50 odsto.

- To je veoma visok procenat, posebno ako imamo u vidu područje na kojem se nalazimo i to što je riječ o relativno mladoj grani medicine. Da su rezultati dobri i da radimo kako treba svjedoči i priznanje Svjetske zdravstvene organizacije - rekla je Momčičevićeva.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.