Blagojević: Zločini poput onih u Vozući nisu počinjeni nigdje u BiH

Ono što su pripadnici takozvane Armije RBiH radili zarobljenom srpskom civilnom stanovništvu i vojnicima Vojske Republike Srpske iz Vozuće nije viđeno ni u najgorim horor filmovima. To su nevjerovatni zločini, a za sve postoje i činjenice, kazao je "Glasu" predsjednik Zavičajnog udruženja Zavidovićana iz Doboja Zoran Blagojević povodom tri decenije od egzodusa Srba iz Vozuće.

Blagojević, koji je bio i načelnik štaba Četvrte ozrenske lake pješadijske brigade iz Vozuće, naveo je da je pandan Srebrenici upravo Vozuća.

- Obezglavljivali su zarobljene vojnike i odsijecali im dijelove tijela. Nema težeg zločina od onoga u kampu odreda "El mudžahedin".  Da su srpski borci u Srebrenici nešto tako činili, bošnjačka strana bi to  objelodanila i na sva zvona bi se to znalo - kazao je Blagojević koji navodi da bi obilježavanje 10. septembra trebalo da bude uvedeno u kalendar datuma od republičkog značaja jer je pitanje do kada će Udruženje moći da podsjeća na egzodus Srba iz Vozuće.

GLAS: Navršavaju se tri decenije od egzodusa Srba iz Vozuće. Kako danas gledate na sve te događaje?

BLAGOJEVIĆ: U tom egzodusu protjerano je kompletno srpsko stanovništvo iz Vozuće i južnog dijela Ozrena i to iz 30 sela. Kada govorimo o brojevima, to je 1.920 porodica i 7.680 članova. Ono što je značajno za taj prostor jeste da srpsko stanovništvo na njemu datira iz kraja 13. i početka 14. vijeka. O tome svjedoči manastir Svete trojice iz tog perioda i jedna crkva u Stogu nadomak Vozuće  iz 1928. godine. Dakle, govori se o vjekovnom postojanju Srba na tom području. Međutim, uništavanje Srba krenulo je sa Drugim svjetskim ratom, pa je na području Vozuće u tom ratu stradalo oko 1.600 Srba i tada su popaljeni svi objekti. Međutim, komunistička vlast tada je vratila srpsko stanovništvo na taj prostor i nastavljen je život. Međutim, ta ideologija je nastavljena i u proteklom ratu. Do 1992. godine protjerano je kompletno srpsko stanovništvo sa prostora Zenice, Žepča, Zavidovića, Banovića. Dakle, očišćeno je sve oko Vozuće i 1992. godine jedna od ofanziva bila je upravo na Vozuću da se protjera i tamošnje srpsko stanovništvo. Odolijevali smo svim ofanzivama do 1995. godine i to do 10. septembra te godine. Prije toga Alija Izetbegović dao je prioritetni zadatak da se Vozuća i taj prostor mora očistiti od Srba kako bi oni imali putnu komunikaciju od Tuzle preko Banovića kroz Vozuću, dalje ka Zavidovićima, Žepču i Zenici. Tri decenije su prošle, a povratak u Vozuću je sveden na statističku grešku. Na svoja ognjišta vratilo se tek nekoliko ljudi, uglavnom starijih. Treba napomenuti da ni manastir, koji datira s kraja 13. i početka 14. vijeka, još nema struju. Volio bih da vidim da li na prostoru Republike Srpske postoji ijedan vjerski objekat u današnje vrijeme, a da nema struju. Tužno je i da nakon 30 godina i dalje tražimo 129 boraca Vojske Republike Srpske. Od 2008. godine, kada je proces traženja nestalih prebačen sa Republike na Institut za nestala lica BiH, ništa se nije pomjerilo sa ovog broja.

GLAS: U publikacijama su zabilježene i Vaše riječi da je ono što je rađeno na Vozući veći zločin od onog u Srebrenici. Sa kakvim se zlodjelima susretalo srpsko stanovništvo?

BLAGOJEVIĆ: Jedini pandan za Srebrenicu je Vozuća. Nisam to rekao slučajno, već na bazi činjenica. U maju 1993. godine jedna diverzantska grupa upala je u jedno selo sa oboda Vozuće i zaklala dvije bake, i to Koviljku Pašalić i Branku Pavlović. Takav zločin nisam vidio ni u Hičkokovim filmovima. Riječ je o stravičnim scenama. U ofanzivi 1995. godine prostor Vozuće napalo je 23.000 pripadnika vojske takozvane Armije RBiH. Iz pravca Tuzle nekih 9.000, iz Zenice, odnosno Trećeg korpusa kojim je komandovao Sakib Mahmuljin između 12.000 i 14.000 pripadnika. Zarobljena su tada 64 pripadnika Vojske, a među njima i par civila i tri žene. Ti zarobljenici predati su odredu "El mudžahedin" i odvedeni u njihov kamp nadomak Zavidovića. Postoje živi svjedoci koji su govorili u dokumentarnom filmu "Ljubi brata". U tom kampu odsjekli su glavu stricu žene koja je zarobljena, i to ispred nje, a nakon toga su pozvali ostale zarobljenike i davali im tako odsječenu glavu i tražili da ljube brata. Sutradan su isto uradili i ocu žene čijeg su  strica dan ranije obezglavili. Odsijecali su dijelove tijela zarobljenicima. Nema težeg zločina od onoga u tom kampu.  Da li su srpski borci u Srebrenici nešto tako činili? Da su to radili, bošnjačka strana bi to objelodanila i na sva zvona bi se to znalo. Nema toga. Pandan Srebrenici je Vozuća. Da je to tako, znao je i Hag. Rasim Delić je osuđen na tri godine, a komandat trećeg korpusa Sakib Mahmuljin je osuđen na osam godina zatvora. Ne izdržava kaznu, ali je pravosnažna zbog zlodjela koje su činili na prostoru Vozuće.

GLAS: Delić je preminuo prije nego što je dočekao pravosnažnu presudu, a Mahmuljin je nakon presude pobjegao u Tursku.

BLAGOJEVIĆ: Bio sam skeptičan da će uopšte i biti osuđen. Mahmuljin i Alija Izetbegović bili su upoznati sa svakim obezglavljivanjem pripadnika Vojske RS i sa svim što se dešavalo u kampu. Bošnjaci su stali iza svojih vojnika i starješina. Sve su činili da ne dođe do presude. Međutim, unaprijed je vjerovatno bilo dogovoreno da ga osude, ali i da će mu biti dozvoljeno da ode iz zemlje. On je za njih "branilac BiH", tako da ne postoji nada da će on odslužiti kaznu na koju je presuđen.

GLAS: Kako živi mali broj povratnika na prostoru Vozuće?

BLAGOJEVIĆ: Jako teško. Oni preživljavaju. Bilo koji problem je nemoguće riješiti. Jednostavno ne žele. Čak smo nakon posljednjih izbora uputili i jedno pismo načelnici Zavidovića, da stupimo u kontakt sa njima i da razgovaramo, ali niko nam nije ni odgovorio. Sve i jedan povratnički objekat do sada je bio na meti provalnika, a neki su i po pet-šest puta bili obijeni. Pored toga, privatnu šumu koja se vodi u vlasništvu Srba sijeku, devastiraju i izvoze. Renoviranje puteva u onim mjestima gdje žive Srbi je nepoznanica. Na području Vozuće postoji i 11 pravoslavnih grobalja, a doći ćemo u situaciju da se pokojnici neće moći sahranjivati tamo.

GLAS: Postoji li nada da posmrtni ostaci pripadnika Vojske RS koji se vode kao nestali budu pronađeni?

BLAGOJEVIĆ: Teško je pronaći tijela onih koji su poginuli od metka jer su to veliki prostori. Drugačije je sa onima koji su zarobljeni živi, kao što je riječ o 64 pripadnika Vojske Republike Srpske o kojima sam govorio. To se zna imenom i prezimenom ko ih je zarobio, zna se ko je bio komandant bataljona. Oni su predati odredu "El mudžahedin". Dakle, ti koji su bili tu znaju tačno i gdje su pogubljeni i pokopani borci Vojske Republike Srpske. Oni su ih prekopavali iz tih grobnica na druga mjesta i sasvim sigurno se zna gdje je to. Tužilaštvo, kada bi sada htjelo, može da pozove te osobe koje su bile tu i da ih pita gdje su oni koje su držali kao zarobljenike, a koji se vode kao nestali i dan-danas. Međutim, neće. Vode se i time da je dobar dio njihovih srodnika već umro, a i ostali nestaju. Ide se ka tome da se o svemu jednog dana neće ni pričati.

GLAS: Koji je program obilježavanja tri decenije od egzodusa Srba iz Vozuće?

BLAGOJEVIĆ: Akademija povodom 10. septembra biće održana danas (utorak) u sali  Pavlović univerziteta u Doboju. Na dan progona, 10. septembra, biće organizovan marš "Stazama egzodusa".  Predviđeno je da učesnici iz ostalih gradova dođu do autobuske stanice u Doboju, odakle će kolona autobusa krenuti terenskim vozilima do Tumara, mjesta na Ozrenu. Na tom mjestu postoji i crkva, gdje ćemo dobiti blagoslov od sveštenika. Položićemo i cvijeće jer tu postoji i spomen-kapela Drugoj ozrenskoj brigadi. Nakon toga formiraćemo kolonu i krenuti da pješačimo 22 kilometra dugom stazom egzodusa i to do crkve u Stogu. Tu ćemo u porti crkve, a gdje je u izgradnji i spomen-kapela na mjestu gdje je bila masovna grobnica u kojoj je bilo 21 tijelo, od čega 17 obezglavljenih, održati parastos i položiti cvijeće i vijence.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.