Bijela spavačica

Kneževo - Rijeka Ugar izvire pod obroncima Vlašića. U svom kaskadnom koritu, stiješnjenom kamenim blokovima uz put, do svog uvira u rijeku Vrbas, sabira vode iz mnoštva pritoka, vododerina i planinskih vrela. Oni koji je samo jednom posjete ostaju dugo omađijani njenom surovom ljepotom.

Bezbrojne kaskade liče na jurnjavu bisera koji bubre kao zreli makovi, pretapaju se jedan u drugi, i neokrnjeni promiču dalje između zaspalih stijena. U zelenim pjenušavim virovima pastrmka se igra s odrazom sunca ili orla. U kanjonu Ugra osim šuma vode nalik na tajanstvenu muziku vodenih vila, pjeva ptice i pokatkad usamljenog java divokoze, ništa se ne čuje.  To je neka čudna, divlja tišina koju brzo zavolite. U njegovim kanjonima u po bijela dana je mračno. Liči na ugarak. Valjda je i zbog toga dobio ime Ugar.

Sa magistralnog puta Kneževo - Travnik puca vidik na stijene koje narod ovog kraja zove Sokoline. I samo ime kaže da su ovdje nekad carovali sokolovi. Danas su ove stijene stanište orlova i drugih ptica, a mogu su vidjeti kako se po njima pentraju divokoze.

- Nekad ih je bilo daleko više, ali u nedostatku hrane i pucnjave tokom rata, razbježali su se - priča nam Jure Jurišić. On je kao dječak, a i danas obilazi i zaviruje i pećine stijena sa obje strane Ugra. Ispod stijena Sokoline nazire se visoka kamena skulptura. Njen oblik i neobičan položaj odmah padaju u oči. Izdaleka podsjeća na ženu u sagnutom položaju koja, kao da nosi teret na leđima ili nešto traži.

Sa obje obale Ugra imaju svoje legende koje se podudaraju u jednom da je u selu iznad tih stijena živjela neka žena. Bila je lijepa, ali bogohulna. Nije poštovala svece. Jednom na zavjetni dan sela ona je radila neke poslove u kući. Kada su je upozorili, ona je uz smijeh izgovorila pogrdne riječi o zavjetnom svecu. Odjednom je nastala strašna oluja koja je nesrećnu ženu odgurala do vrha kanjona, odakle se ona strmoglavila u ponor. Zaustavila se u podnožju Sokoline gdje se okamenila. Sada samuje u divljini okružena tišinom.

- U mom selu postoji priča da su dvoje - čovjek i žena - radili na neki svetac. Vjetar ih je bacio na stijene i odatle su se strmoglavili zajedno sa kolima i volovima. Jedno od njih se okamenilo - priča Jure Jurišić.

Simeun Šodalović je rekao da su pokušavali da se ispnu do kamene statute.

- Gorjeli smo od želje da vidimo kako izgleda izbliza. Oni koji su uspjeli pričaju da je prekrasna. Ja nisam uspio. Isuviše je strmo - kaže Simeun Šodalović.

Jure joj se, kaže, ipak približio. Obišao je prolaze ispod nje.

- Ipak, ljepša je izdaleka. U ovom kanjonu, za koji kažu da je najljepši i najdivlji ne samo u Srpskoj nego i nadaleko, ima mjesta gdje ljudska noga još nije kročila. Sem zmija, divokoza i medvjeda u te, netaknute djelove prirode, niko ne zalazi - rekao je Jurišić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.