Priča dvadeset peta, jedna topla priča

Ovo je legendarni naslov iz zapisa Bore Šmita, zakletog Laušanera i istražitelja ljudske muke, koji mi ovdje slobodno koristimo, jer su i naše namjere da se dotaknemo one strune koja miruje samo kada nam je dobro

SVI mi znamo da Zelenom planetom pohodi dobro i zlo. Znamo, ali se opsjetimo samo kad nas "počeše". Stara je to igra đavola i Boga, ali je na nama da obznanjujemo. Što skromnije to biva - jače grebemo Vaseljenu...

Ovu toplu priču za pamćenje, zabilježio je Boro Šmit i ona je posvećena svim banjolučkim Jevrejima, koji postradaše za vrijeme Drugog rata...

U našoj kući, na ćošku Kajdića sokaka i Despota Stefana, stanovala je jedna siromašna jevrejska porodica, prezimenom Montijas.

Glava porodice, majstor Montijas, imao je obućarsku radionicu. Bio je jedini obućar u našem kraju i ne samo da nam je popravljao dotrajalu obuću, nego je izrađivao i nove cipele, ukrašavajući ih na đonovima brokvicama. I ne samo što je bio vrijedan obućar, majstor Montijas je bio i član Dobrovoljne vatrogasne čete! Mi, djeca, najviše smo ga pamtili po njegovoj sjajnoj kacigi, po vatrogasnom odijelu i opasaču na kojem je visila srebrnosjajna sjekirica.

Kad god bi se oglasila vatrogasna zavijajuća sirena, majstor Montijas je napuštao svoj posao, oblačio vatrogasno odijelo, opasao sjekiricu, natukao kacigu i, trčećim korakom niz ulicu, žurio na zborno mjesto. Mi, dječurlija lauška, pratili smo ga pogledom sve do mosta na Crkveni, dok ne bi zamakao iza Arnaudije. Poslije smo nestrpljivo iščekivali da se majstor vrati i ispriča gdje je bio požar i kako su ga oni, vatrogasci, obuzdali.

Ponekad se dešavalo da vatrogasna kola projure i našom ulicom, a na njima majstor Montijas se jednom rukom drži za, kao od srebra da je, šipku, a sa drugom za - svoju sjekiricu! Po povratku je već u radnji: prvo skida svoju kacigu, zatim opasač sa sjekiricom, onda mu "majstorica" na dvorištu poliva vodu da se umije. Onda bio on opasao postolarsku kecelju, pa pravo pred radnju, gdje mi čekamo da ispriča šta je gorjelo... Došao rat i Nijemci Majstor Montijas je stanovao u prizemlju naše "kuće na ćošku". Živio je sa suprugom i troje djece. Majstorica je bila niska i mršava žena. Vrijedna i veoma čista, i pedantna domaćica. Stan uredan i sve miriše na čistoću...

Djeca, Hinko, Erna i najmlađa Mira, bili su onako tamnije puti, kosa kovrdžavih i crnih. Meni je Mira bila najljepša, valjda jer je bila i najmlađa... Onda se odjednom sve uskomešalo. Ne idemo više ni u školu. Samo je jedna riječ u ustima ljudi: rat! Samo još jednom otrčao je majstor Montijas niz ulicu, kada su Nijemci napali grad iz vazduha. - Srušena je kuća Pube Nahmijasa! - kazao nam je majstor Montijas.

I, brže nego što smo očekivali, Nijemci uđoše u Banju Luku. Sve se promijeni. Naša ulica se tada zvaše Arnautpašina. Majstor, majstorica i djeca, dobili žute trake sa šestokrakom zvijezdom. Ne smiju hodati trotoarom, samo kolskom trakom...

Ubrzo, iz grada odvedoše sve Jevreje. Naši Montijasi ostadoše. Valjda što su siromašni, ili što su samo oni bili među nama. Roditelji nikud ne idu, a djeca u igri zaboravila na trake. Mira i Erna čuvaju malog Milorada, kod gospođe Božice Marković, a Hinko više čami u kući. Dođe jednom majstor Montijas kod nas, da plati kiriju, a moj tata ga savjetuje da skine traku, da ne skreće pažnju na sebe. Misli moj oco da je najgore prošlo... Potraja neko vrijeme ta situacija, nastupi ljeto, mi poskidali cipele. Bosi, u Avdinoj doli tjeramo krpenjaču, kad neko sa mosta povika: - Odvedoše Montijasove!!! Napustismo igru i svi uz ulicu.

Pred kućom, majstor Montijas zagrlio Hinka preko ramena. Majstorica, onako mala i mršava, klekla na zemlju, obje ruke spustila na kućni prag, ljubeći ga i plačući... Nama se grla stegla, oči ovlažile... Erna i Mira u haljinicama, bijelim soknicama, dižu majku sa praga: "Hajdemo, mama!"...

Trojica ustaša čekaju, dok jedan pečati vrata kuće... Okupilo se naroda, pokoji jecaj, suze, uzdasi... Ne slutimo najgore... Ali: posljednji put majstor Montijas, u svečanom vatrogasnom odijelu, sa sjekiricom o lijevom boku, korača sa porodicom niz našu ulicu! Pratimo ih pogledom do mosta na Crkveni. U nepovrat. Puče glas kroz Lauš: -

Odvedoše naše Montijasove! Kad god, one nedjelje u maju, u Gradini palim svijeće i slušam glas rabina u pomen ubijenima, činim to za uspomenu na duše te dobre i skromne porodice. Za Majstora, Majstoricu, Hinka, Ernu i malu Miru, najmanju i najljepšu! Kućica na ćošku Montijasovi su odvedeni, kuća sa prastarom tablom "Kajdića sokak" ostade prazna kao duše Laušana, ali nastavi da svjedoči o još nekim nastambama i ljudima.

Iza te kuće nastajao je, rekli smo, rudnički kompleks, gdje se upražnjavahu i razni zanati i odgajahu čuvene zanatlije banjolučke. O nekima smo pisali, ali ne pomenusmo i ove važne majstore: Joja Brandalek i Slavko Ćorković radili su u rudničkoj stolariji i kod njih je zanat učio Alojz Popović, kasnije čuveni golman "Borca", "Naših krila" i reprezentacije Jugoslavije. U kovačnici Rudnika su bili majstori Vlado Marković, Stjepan Firić, a kasnije im se pridružio majstor Dušan Poznić. U krugu Rudnika nalazile su se i konjske štale. Tu su bili konji koji su vukli ugalj iz okna. Kasnije su ga vukli iz Drakulića, za Elektranu...

Do ceste je bila velika sjenara, uvijek puna konjske poslastice. Iza sjenare se nalazila jedna stambena zgrada u kojoj je stanovala porodica Ožura, takođe službenici Rudnika... Sve to, nazivali smo "Rudnička kolonija". U kući gdje sada stanuju Trampe (čuvena braća Miro i pokojni Božo), stanovao je gospodin Dreksler sa porodicom. On je imao sina koga su, ne zna se iz kojih razloga, zvali Šluka. On je fantastično vozio smučke...

Otišao je u partizane sa bratom bore Šmita, Tihom, jer su zajedno išli u školu. Poginuo je u toku rata... Do njih, u istoj zgradi, stanovao je gospodin Kan. On je bio bez jedne ruke, ali je radio kao tehničar, vezan za "Jamu".

Odmah je prišao ustašama i bio je veoma omražen na Laušu. Ovih niskih zgrada, koje se sada nalaze na tom prostoru, nije bilo. Tu su bile bašte koje su obrađivali stanovnici Kolonije. Iznad ovih bašta bila je još jedna kućica, koju su zvali "barutana", jer se tu čuvao barut za potrebe rudnika. Ta zgradica je preuređena za stan, pa je u njoj dugo stanovao Jovica Trkulja, otac poznatog lauškog i banjolučkog šahiste Bogdana...

U velikoj zgradi sa "vilama", koja i sada postoji, stanovali su činovnici iz Uprave rudnika. Boro Šmit se sjeća da je u jednom stanu "živjela gospođa Savić, udovica koja je imala divnu kćerku, koju smo zvali Beba. Bila je parnjak mog pokojnog brata Velimira (oboje su išli u osmi razred Gimnazije). Moji su htjeli da se moj Veljo oženi Bebom, ali to nije išlo. Moj Veljo se zaljubio u drugu...

Tu je još stanovao gospodin Tegeltija, sa porodicom; u jednom od stanova živjeli su Penze. Penza je bio službenik Rudnika, a njegov sin Živko se družio sa Milanom Šmitom, bratom Borinim. Stari Penza je prvi poginuo u Banjoj Luci! Sa još nekim ustašama, prilikom napada na ustanike, koji su bili na Starčevici...

Tu su još bile porodice Janjanin, Vuzberg, Kovačević, Plečko, Osvaldić, Cijan, Kan... Kasnije su došli Trampe i Laksovi... I jedan koga su zvali Oficijal... Nadalje se prostirala njiva, vlasništvo porodice Lang. Bile su tu dvije kućice: u jednoj su živjeli Langovi, a u drugoj zet Đoko Đekić, sa Langovom kćerkom, odnosno sestrom Drage Langa. To su otkupili Jovići, koji su tu podigli dvije velike zgrade. Uz njih je i Dragan Dimitrijević, sin Brankov, izgradio solidnu kuću...

Mali puteljak ga dijeli od kućice Homa Dolksa, koja još postoji...

Tu su još Ružičkina kuća (koju je naslijedio Stevo Kuruzović), Ljubo i Milan Novaković, njihova podstanarka Ćurkovićka sa djecom... Novakovići su živjeli u novijoj kući, koja je sada preuređena u spratnicu. Iza njih je bila poveća njiva, gdje su sada izgrađene mnoge kuće... Eto, dotle seže "sjećanje" kućice na ćošku, koja je sve to "presadila" u pamćenje našeg naratora, posljednjeg krčmara Banje Luke, čija ustanova dobre kapljice traje preko 100 godina - profesora Borislava Šmita. Viva Lauš!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.