Mladen Karan: Slike za bolju budućnost

Kategorizacija među umjetnicima devalvira umjetnost. Svaki duhovni čin običnog čovjeka može me jednako privući kao rad bilo kojeg svjetski poznatog umjetnika. Divim se reljefu na plosci iz 1928. na kojoj je izrezbaren lik svetog Nikole, rađen vjerovatno nožićem.

Rekao je ovo u intervjuu za "Glas Srpske" akademski slikar Mladen Karana, iz Žuljevice kod Novog Grada, koji godinama živi i radi u Firenci. Karan ovih dana boravi u kući u Žuljevici, a kaže da se rado vraća u svoj rodni kraj. Domaća publika imala je priliku da vidi njegove slike u Muzeju Kozare u Prijedoru na izložbi "U lavirintu bez centra" uz performans koji nikoga nije ostavio ravnodušnim.

* GLAS: Da li ste izvođenjem sličnog performansa u Prijedoru i Firenci željeli da pokažete da nijedna sredina nije unaprijed predodređena za umjetnost?

KARAN: Prepoznatljivost je jedan od elementarnih uslova za bilo kojeg stvaraoca. Odlazak u performans da bi se putem govora tijela i boje došlo do nekog rezultata bio je moj motiv za jednu takvu manifestaciju, pa sam napravio izložbu i performans zajedno. U Prijedoru su u performansu učestvovale studentkinje, a u Firenci balerine. One su nastupile uz koreografiju poznatog američkog koreografa Kejta Feronea. Tokom performansa sam bojom zapravo uništio neke moje slike, a i balerine sam zaustavio u govoru tijela, jer su počele da padaju.

* GLAS: Koji je osnovni cilj Vašeg performansa?

KARAN: Naziv izložbe u Firenci je "Egzistencija". Htio sam da pokažem da kada čovjek na svom životnom putu prolazi kroz uspone i padove mora da nađe novi put. Želio sam da putem boje i baleta prenesem poruku ljudima da smo svjesni da smo pali i da ćemo sigurno uspjeti da se dignemo i da nastavimo da živimo, onako kako mislimo da bi trebalo.

* GLAS: Koliko ste putem slika uspjeli da doprete do publike?

KARAN: Moje slike su u stvari grebani crteži. To nisu crteži ugljem, olovkom, perom, nego je to jedna strukturalna podloga koja je grebana špahtlom i ta ogrebotina je neponovljiva. Ona se jednostavno ne može dotjerivati i ne može se postići dopadljivost. Mi imamo odlične crtače koji na vrlo vješt način interpretiraju unutrašnju i spoljnu  stvarnost. Na Akademiji, a i poslije nastojao sam da izbjegnem patetičnu retoriku. Jedna linija na velikom platnu predstavlja žensko tijelo. To sam radio i za ovaj performans.

* GLAS: Boravak u Žuljevici iskoristili ste za radove na kući. Hoćete li biti performansa sličnih onima u Firenci u Vašoj rodnoj kući?

KARAN: U kući neće sigurno, ali ovdje negdje u ovom voćnjaku hoće. Razmišljam da ovdje stavim jednu sliku i okrenem je prema nebu na vrh oraha, koji je vjerovatno zasađen 1850. godine. Dvije ili tri ću staviti uz šljive, nekoliko između bresaka i krušaka. Moj pas će to sigurno dobro čuvati, a performans ću napraviti na pokošenoj travi.

Zavičaj i Japan

* GLAS: U kojoj mjeri Vas inspiriše zavičaj?

KARAN: Kada vidim ovo beznađe i očaj ljudi kojima sam okružen, ne mogu da ne saosjećam sa njima. Pripadam njima, a i da nije tako saosjećao bih, jer imam emocija i prema ljudima koje su zadesili tragični događaji na Haitiju ili zemljotres u Japanu. Valjda je to ljudski.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.