Hercegovina - život na kamenu

Dabrica se nekad ponosila sa 77 izvora i rudnikom boksita, u kome je radilo više od 100 rudara iz ovog sela, ali i stolačkih Dubrava i nevesinjskog Udrežnja... Danas opustjeli rudnik nagriza rđa

Brije aprilski vjetar kroz mlade pepeljaste listiće novoizniklog smilja, kroz bljedunjavo zelene krošnje kljenova i ostatke kula i tamnica srednjovjekovnog grada Koštuna. Koštun, Koštur ili Kastrum (od latinskog kastrum - logor) nad kanjonom rječice Radimlje, čija se vodena nit odozgo jedva i nazire dolje u dubini, zidan je u ranom srednjem vijeku i spada među najstarije bh. gradove! Sa zidinama visokim šest, debelim dva metra, dug 250, a širok 50 metara, sa širokim opkopom na vrhu brijega, nad kanjonom rijeke, odakle puca pogled u nedogled na sve četiri strane svijeta morao je biti silan grad, i širiti silan strah u 10. vijeku - kad je život bliže nebu i orlovima značio šansu za dužu biografiju od onog uz karavanske staze i bogaze kuda se motahu trgovci, bitange i sumnjivi tipovi. Danas je Koštun tek kostur stare sile i slave, čije posljednje ostatke nevidljivim zubom krcka vrijeme - pokazujući da je prolazno sve što čovjek stvori mačem i radom, pa makar bilo od gvožđa ili kamena. Iz urušenih tamnica, sada punih svjetlosti, đikljaju grabovina i povijuše, po ostacima kula jure se ostrašćeni gušteri, dok se misao nemoćno napreže da pronikne u onaj davni život, njegov duh i dah... Pa ništa. Osim predanja što nam ga prenosi Dragan Gordić: - Ovdje je nekad stolovao čuveni Nina od Koštuna, moć i sila... pa oteo ženu Kraljeviću Marku. Razjareni Marko s vojskom napade tvrđavu, sve ih rastjera i poubija. Eno, tamo je Mjedena glava, tu je neki Mjeden poginuo. Onamo Jaseno sa starim grobom, valjda je tu posjekao nekog Jasena ili Jasenka... Pa i dalje, preko rijeke, po vrhuncima su grobovi s kamenim spomenicima. Vele da su Markovi vojnici jednog Koštunjanina stigli čak kod Hodova, u Dubravama... Elem: Marko Kraljević je poharao grad! Šta je sa ženom bilo niko ne spominje... Nismo, naravno, u Koštunu da rješavamo srednjovjekovne misterije, već da s impozantnog visa i ostataka tvrđave jednim pogledom osmotrimo dabričku kotlinu, kojom su od pamtivijeka prolazile značajne transverzale i karavani od Primorja ka planinskoj Hercegovini, račvajući se tu prema Nevesinju i Mostaru; goneći od juga so i ulje, vraćajući sa sjevera mliječne proizvode i kožu... U kraju smo gdje se, po riječima dr Smaila Klarića, dekana mostarskog Mašinskog fakulteta, koji ovdje provodi glavninu slobodnog vremena, u isto doba "sir kupi i smokva bere"! Da bi potkrijepio tvrdnju, profesor na svom imanju pokazuje mladu maslinu što sasvim lijepo napreduje! Kotlina gdje se ljube planinski i mediteranski vjetrovi šokira svakog jednoumca što Hercegovinu zamišlja kao monotono područje surovog i suvog krasa. U zaseocima po njoj i oko nje grgolja tačno 77 izvora!!! Mame vas da joj kliknete: "Mala Venecija u kršu"! Pa ipak, sve te blagodeti prirode Dabrici nisu donijele toliko popularnosti kao jedno prirodno bogatstvo - boksit. - Rudnik boksita su u aprilu 1938. godine otvorili Vlado Pudar iz Čapljine i Đuro Banović, Crnogorac iz Peći. Banović je bio nadzornik nekog češkog preduzeća koje je dobilo dozvolu za eksploataciju, Pudar preduzimač svih rudnika u Hercegovini - sjeća se 85-godišnji Dabričanin Anđelko Radišić. - Radio je do kraja 1940, kad je fermo, zbog mirisa rata koji se već osjećao... Banović je poginuo 1947. godine... I onda, nanovo, rudnik je počeo s radom 1. aprila 1952. godine. Zapošljavao je blizu 100 radnika. I ja sam bio među njima, ali sam ostao samo 11 mjeseci. Povrijedio sam se. Kad sam se vratio iz bolnice nisam otišao tamo, ali su poslije moji sinovi postali rudari. Prvi put se, dodaje Anđelko, radilo samo krampama, lopatama i vinklom. U drugoj fazi, onoj iza pedesetih godina, došla je tehnika, mašine... - Prije Drugog svjetskog rata u njemu su svi kopači bili iz Dabrice. Kad je drugi put proradio, osim nas zaposlio je rudare iz stolačkih Dubrava, nevesinjskog Udrežnja, s raznih strana... Rađeno je, brate, punom parom, boksit odvožen u Mostar, da je tako ostalo Dabrica bi bila prvo selo u Hercegovini... Ali, novi rat uze svoje... Hm. Pitaš je li mi žao što je sve stalo, što su mašine odozgo s kopa razvučene, što su one u jami odavno zarđale i neupotrebljive, što su od zgrade, u kojoj je bila zajednička ambulanta za rudare i ostale Dabričane sada samo omeđine. Jest, žao mi je. Ali šta ću? Ko te pita? Živi ovako ako hoćeš, a i ako nećeš to je tvoja stvar! I Danilo Herbez jedan je od mnogobrojnih bivših dabričkih rudara. Danas u dva kontejnera, u centru sela, nadomak mosta nad bezimenim potokom, drži jedinu kafanu i jedinu prodavnicu mješovite robe za sadašnjih dabričkih 130 Srba, 150 Bošnjaka i jednog Hrvata. O prometu u improvizovanim objektima veli: - Nema naroda... a i narod koji je ostao ovdje nema para! Tanko! Iz razgovora s nekolicinom gostiju mlađih i srednjih godina, od kojih jedino Momčilo Vukosav ne izbjegava da se javno predstavi, zaključujemo: selo, ipak, nije onemoćalo i staro poput većine drugih po Hercegovini. Osim djece koja idu u ovdašnju četvororazrednu školu, te starijih osnovaca, za koje je obezbijeđen prevoz do 20 kilometara udaljene škole "Njegoš" u Berkovićima, u Dabrici je još dvadesetak momaka od 16 do 40 godina! Većina stanovništva posvetila se stočarstvu. Porodice pretežno drže od 30 do 50 ovaca, po pet - šest krava; poneko k tome doda i koze... U zaseoku Maričin Gaj žive srpske porodice Radišića, Herbeza, Smiljanića, Gordića, Vukosava, Jelačića i Pudara, dok su u zaseoku Bračići: Gordići, Medani, Bukvići, Đurice, Mihići. Osim u Maričinom Gaju, bošnjačke porodice žive u zaseocima Miljanovica, Brijeg i Badžale. Štošta dobro je dala Dabrica, štošta dobro još u kraju sa 77 izvora ima. Ali, ono što nikako nije dobro jeste što se oko rudnika, dolje ispod srednjovjekovnog Koštuna, širi ona prepoznatljiva boksitna boja. Samo što, na žalost, ne potiče od novog boksita, nego od nove rđe - koja i dalje grize ostatke rudnika. Tekst i snimci Žarko JANjIĆ ZNAMENITI LjUDI U toplom nedjeljnom popodnevu, dok pogled lijeno luta po konturama onog srednjovjekovnog grada Koštuna, sjedeći pred jedinom seoskom kafanom, bivši rudari koji se odreda bave drugim i drugačijim poslovima, gosta će podsjetiti i na neke svoje značajne ljude. - Iz Maričinog Gaja - reći će - porijeklo vuče bivši predsjednik Republike Srpske Živko Radišić. U Maričinom Gaju je rođen pokojni Gojko Jelačić, vlasnik čuvenog restorana "Lovački dom" kod Jablanice, poznatog po kvalitetnoj jagnjetini s ražnja. Iz Bračića je rodom dr Slavko Gordić, profesor, književnik i javni radnik u Novom Sadu, član nekoliko NIN-ovih žirija za roman godine!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.