Ljuba Davidović: Ministar hrabrosti i poštenja

Uvjerenje da politika i etika ne idu zajedno, da su čast i poštenje za političara manje korisni od lukavstva i pragmatičnosti, uzrokovalo je sveopšte nepovjerenje naroda u političke elite i krizu lojalnosti državnim institucijama, političkim partijama, narodnom predstavništvu. Ljude koji se bore za vlast javno mnjenje doživljava kao nepouzdane, prevrtljive, korumpirane, koristoljubive, opsjednute ličnim interesima, sklone manipulacijama i populizmu.

Iako je današnje društvo prepuno takvih profila ličnosti, u istoriji srpskog naroda postoje i potpuno suprotni primjeri. Velikani poput Ilije Garašanina, Stojana Novakovića, Ljubomira Stojanovića ili Slobodana Jovanovića, osim po zaslugama na području kulture i prosvjete, izdvajali su se i po političkim vrlinama. Nisu prihvatali za političke vještine ono što je neprihvatljivo sa etičkog stanovišta. Njihove biografije svjedoče da politika nije borba za fotelje, demagogija, beskičmenjaštvo, rasipništvo...

Jedna ličnost iz srpske istorije posebno se izdvaja. Ljubomir Davidović (1863-1940), političar čiji život predstavlja oličenje čojstva, iako je ponekad njegova čestitost proglašavana slabošću. "Kakav čika Ljuba, nije on za predsjednika vlade. Njega treba postaviti za patrijarha", nerijetko se čulo u javnosti. Tri puta je bio ministar prosvjete (1904, 1914-17, 1918), dva puta predsjednik Vlade (1919. i 1924), predsjednik Skupštine Srbije (1905) i predsjednik opštine Beograd (1910-14). Bez ijedne mrlje.

Hrabrost i čast

Ljubomir Davidović rođen je 1863. godine u svešteničkoj porodici u Vlaškoj na Kosmaju, gdje je odrastao i stekao prva životna iskustva. "Otuda je i Ljuba Davidović u svojoj karijeri političara, državnika i nacionalnog pregaoca sačuvao skromnost, čednost i za naše prijeke i žustre mentalitete neuobičajenu razumnost", napisao je srpski istoričar svjetske reputacije Dimitrije Đorđević. Za razliku od mnogih koji su se o državnom trošku školovali u inostranstvu, Davidović se školovao u Srbiji. Na prirodnom odsjeku Filozofskog fakulteta Velike škole u Beogradu diplomirao je 1885. godine. Iste godine služio je vojsku u konjici i dočekao srpsko-bugarski rat. Uprkos naredbi kralja Milana da se studenti povuku sa prvih linija, Davidović je insistirao da učestvuje u direktnim borbama. Na prijedlog cijelog eskadrona odlikovan je medaljom za izuzetnu hrabrost i proizveden u čin podnarednika. "Da su svi vojnici kao Davidović, mogli bismo ići na Stambol", izjavio je njegov pukovnik Sava Paunović.

Poslije rata zasnovao je porodicu i započeo profesorki poziv u Užicu, Vranju i Kruševcu. Kao direktor Vranjske gimnazije 1894. godine rizikovao je karijeru i egzistenciju, šaljući protestno pismo kralju Aleksandru Obrenoviću zbog odluke da zavede lični režim. U Beograd prelazi 1896. kao sekretar Ministarstva prosvjete, pa po kazni premješten u Prvu beogradsku gimnaziju, jer je, uprkos upozorenjima, izašao na izbore i glasao za opoziciju.

Narodni poslanik postao je 1901. godine i od tada se posvećuje politici. U Srbiji je propadala javna moralnost i načelnost, dominirala partijska nadvikivanja, lična razračunavanja, sitni interesi, prekonoćne promjene mišljenja, valjanje u blatu uvreda i pohlepe. Narod je sve manje vjerovao političarima, njihovom staranju o javnom dobru. No, u Skupštini se pojavljuju mladi ljudi Ljuba Stojanović, Ljuba Davidović, Jaša Prodanović, Jovan Žujović, Jovan Skerlić, Radoje Domanović, Milan Grol, itd., koji kao svoj zadatak postavljaju moralni preporod Srbije. Nazivaće ih "moralna žandarmerija". U politički život unijeli su snagu i svježinu, brzo pobrali simpatije napredne srpske inteligencije i zadobili podršku naroda. Nakon majskog prevrata i zbacivanja dinastije Obrenović 1903. godine, Davidović je bio član delegacije koja je išla u Ženevu da pozove Petra Karađorđevića na srpski presto.

Postao je jedan od graditelja srpske demokratije i kovača "zlatnog doba" od 1903. do 1914. godine. Bio je među osnivačima četničke akcije, jedan od najznačajnijih članova Narodne odbrane i uprave Srpskog sokolskog saveza. Kao ministar prosvjete ostavio je snažan pečat. U njegovom mandatu donesen je Zakon o narodnim školama koji je spadao među najnaprednije zakone tadašnjeg vremena. Sa srpskom vojskom 1915. godine prelazi Albaniju, a na Krfu pripremio obnovu prosvjete u oslobođenoj otadžbini. Jedan je od inicijatora Niške deklaracije, a kasnije i među tvorcima Krfske deklaracije. U junu 1917. godine Davidović izlazi iz Vlade kao znak protesta zbog čuvenog Solunskog procesa.

Svaki primjer iz života Ljubomira Davidovića svjedoči o njegovoj moralnoj i patriotskoj uzvišenosti. Imao je sina jedinca Miodraga, koji je kao vojnik učestvovao u Kolubarskoj bici i Albanskoj golgoti. U srpskoj vladi na Krfu Davidović je bio zadužen za smještaj i obrazovanje izbjegličke djece, dok se njegov sin nalazio na Solunskom frontu. Kolege su mu savjetovale da poručnika Miodraga, inženjera po struci, povuče sa prvih linija, jer bi bio korisniji na drugom mjestu. Davidović je odbio takav prijedlog i istakao da se u rovovima nalaze i djeca drugih ljudi, najviše seljaka, koje nakon oslobođenja Srbije treba pogledati u oči. Isto je mislio i Miodrag, koji će poginuti na Kajmakčalanu, a njegovo tijelo nikada nije pronađeno. O toj tragediji Davidović nije dozvoljavao da se priča, a naročito ne da se koristi u politici. Ostatak života posvetio je borbi za sreću svih srpskih sinova, služeći tako i uspomeni na svog jedinca.

Otac srpske demokratije

Davidović je bio najveći građanski demokrata između dva svjetska rata i spada među najuglednije i najpoštovanije ličnosti kod Srba u 20. vijeku. Nazivali su ga ocem demokratije u Srbiji. Bio je iskreni rodoljub i patriota, ali je "bučni" nacionalizam smatrao skučenim, isključivim, totalitarnim. Zdravi nacionalizam shvatao je kao osjećanje u kojem se vezuje etničko, istorijsko, tradicionalno, sa socijalnim, čovječnim, životnim.

U narodu se govorilo da od Svetog Save među Srbima nije bilo boljeg čovjeka. Vladika Nikolaj Velimirović rekao je da je Ljuba Davidović bio siromah u svemu, osim u čestitosti i poštenju. Bio je načelan u vrijeme beznačelnosti, pošten u doba nepoštenosti. Nikakva vlast nije mogla da ga iskvari, ali ni on nije mogao dugo da ostane u njoj, jer je bio opozicija svakom nedemokratskom, nenarodnom režimu.

U mladosti je bio profesor prestolonasljedniku Aleksandru Karađorđeviću, čijoj se vladavini ponekad oštro suprotstavljao, iako su bili u dobrim ličnim odnosima. Zbog takvog držanja ličnost Čika Ljube se poslije uvođenja šestojanuarske diktature 1929. uzdiže do simbola najljepših narodnih osobina "pred kojima skidaju kapu i protivnik i neprijatelj". Voljeli su ga i poštovali čak i protivnici. Bio na vlasti ili u opoziciji, odlučno se borio protiv korupcije koju je smatrao najvećim neprijateljem države.

Davidović je vjerovao u demokratski potencijal srpskog naroda. Krasile su ga građanska hrabrost i visoka svijest o dužnosti prema državi. Bio se protiv kolektivne malodušnosti, nije imao opravdanja za ljenost i nerad. O tome najbolje svjedoči tekst koji je objavio u listu "Delo", u kojem ljudsku zajednicu poredi sa mravinjakom: "Mravi najstrože primjenjuju ono lijepo pravilo: Ko ne radi, ne treba ni da jede. U mravljim zadrugama je dužnost svakog člana da radi koliko može, ali s druge strane - zadruga je dužna da mu da sve što je potrebno"! Davidović ističe da u Srbiji niko ništa ne radi, "samo politiku tjera" - od pandura do ministra, od najprostijeg seljaka do najobrazovanijeg čovjeka. Kulturni poslovi i zadaci su potpuno zapostavljeni, nerad i neznanje uništavaju sve! Otuda su ga zvali Čika Mrav.

Rodoljub i idealista

Davidović je znao da se ujedinjenje Srba u jednu državu ne može ostvariti bez ujedinjenja svih Jugoslovena. U jugoslovenstvo je unio idealizam i slobodoumlje. U prvoj vladi Kraljevine SHS ponovo je bio ministar prosvjete pa premijer prve demokratske vlade. Jedan od najtežih socijalnih problema prve Jugoslavije bio je status invalida. Invalidnine nisu bile dovoljne za život pa su mnogi morali da prose. Uprkos oskudici Davidovićeva vlada iz budžeta izdvaja veće sume za pomoć, a on lično svakog mjeseca odvajao je od svoje plate Društvu za suzbijanje prosjačenja.

Početkom februara 1919. godine u Sarajevu je stvorena Demokratska stranka spajanjem nekoliko partija: Samostalne radikalne, Napredne i Liberalne stranke, dijela radikala koji se nisu slagali sa Pašićem, članova Hrvatsko-srpske koalicije, demokrata i liberala iz Vojvodine, slovenačkih naprednjaka i nekoliko manjih političkih grupa iz Dalmacije. Za predsjednika je izabran Ljuba Davidović, poznat kao emotivan i pomirljiv stranački šef, koji će tu dužnost obavljati do smrti. Demokratska stranka je na početku imala uspjeha i u BiH, gdje su joj prišli preostali članovi Kočićeve grupe i mostarska grupa okupljena oko lista "Narod". Na kongresu u Beogradu usvojili su program u kojem su se izjasnili za parlamentarnu monarhiju, federalističko uređenje države, socijalne promjene, od agrarne reforme do stvaranja modernizacije socijalne zaštite. Izbori 1920. godine Demokratsku stranku učinili su najjačom parlamentarnom strankom. Ipak, većina nije bila dovoljna da se sastavi samostalna vlada pa je koalicija sa radikalima nastavljena poslije izbora. Rezultat je donošenje Vidovdanskog ustava 1921. Davidović je pokušao sa Hrvatima da nađe zajednički jezik i državu izvede iz krize u kojoj se nalazila od prvog dana nastanka. Ostao je zapamćen njegov govor u Ustavotvornoj skupštini: "Nijedan narod, a čini mi se nijedna generacija nije dočekala ono što smo mi doživeli, ujedinjenje naroda. Sloboda njegova danas je svršen akt. Mi danas dajemo definitivnu formu tome ujedinjenju našem kroz Ustav. Dužnost velika, odgovornost velika, čast velika. Razočarenje je nastalo s razlogom, zbog naših zajedničkih grešaka. Priznajemo ih otvoreno uz zavet da ih više ne činimo".

U jesen 1922. godine u Zagrebu je organizovan kongres intelektualaca o ustavnim promjenama. Iako je bio jedan od saradnika na izradi Vidovdanskog ustava, Davidović, dobričina sklona prihvatanju svakog pokušaja da se problemi rješavaju razgovorom, a ne svađama i nasiljem, otišao je na skup. Njegovi plemeniti napori naišli su na dvostruki otpor. To je dovelo do raskida koalicije demokrata i radikala, a sa hrvatske strane sudario se sa zagriženošću za sopstvenom, istorijski neostvarenom samostalnom državom. Hrvati nisu uzvratili na njegovu ispruženu ruku. Davidovićevoj namjeri da jugoslovensko jedinstvo gradi na demokratskim osnovama ispriječila se surova stvarnost. Poveo je i oštru borbu protiv ličnog kraljevog režima. Kuća mu je bila pod danonoćnim policijskim nadzorom, a ni na groblje nije mogao otići bez pratnje. Mnogi su mu okrenuli leđa.

Uslov opstanka Jugoslavije, prema Davidovićevom uvjerenju, ostali su svijest o zajednici i međusobna solidarnost! Bosnu i Hercegovinu zamišljao je kao jugoslovensku Švajcarsku, nadajući se smirivanju "bučnih nacionalizama". Smatrao je da će se po pitanju BiH Srbi i Hrvati ili istinski zbližiti ili opako zavaditi. Poslije sporazuma Cvetković-Maček 1939. nada demokrata da je srpsko-hrvatski oslonac Jugoslavije moguć doživjela je težak udarac. Iako su Davidović i demokrate zadržali uvjerenje da Jugoslavija mora opstati - najviše u interesu srpskog naroda, ipak su uvidjeli neophodnost srpskog sabiranja, a posebno su bili zabrinuti za Srbe iz BiH.

"Mile, blago tati"

Tužna vijest o smrti Ljubomira Davidovića, 19. februara 1940. godine, izazvala je veliko uzbuđenje naroda. Savremenici su izvještavali da je zatreptala "moralna žica"“, začula se "uzbuna savjesti" širom Jugoslavije koja je bila pred krvavim ratom. Davidović je preminuo u svom skromnom domu na Vračaru. Posljednji njegov pogled bio je usmjeren ka slici sina Miodraga i njegovu sablju iz slavnih ratova. Posljednje riječi bile su mu: "Mile, blago tati"!

Zabilježen je veličanstven ispraćaj "jednog od najboljih i najuglednijih sinova srpske zemlje". Davidovićevo tijelo bilo je dva dana izloženo u crkvi Svetog Save, poklonile mu se desetine hiljada građana, duhovne i političke vlasti, sveštenici i omladina, predstavnici svih partija i udruženja. Otišao je čovjek čije plemenito srce je kucalo za srpsku otadžbinu, cijelu Jugoslaviju i svakog čovjeka. Ličnost koja nadahnjuje srpske rodoljube za sva vremena. Milan Grol je istakao da je ime Ljubomira Davidovića izazivalo idealno povezivanje tri osnovna principa demokratije: slobodarstvo, rodoljublje i poštenje: "U veličanju Ljube Davidovića izražena je žudnja našeg uznemirenog vremena da se u javnim poslovima poštena pobuda, pošten smjer, pošteno djelanje i zalaganje za javni interes, uzakone u jedan zakon iznad svih drugih".

Krasila ga je nikada i ničim pokolebana vjera u pobjedu dobra nad zlim, rada nad ljenčarenjem, istine nad lažima, poštenja nad lukavstvom. Predratni glumac i reditelj Jovan Tanić napisao je: "Na njegovome grobu, za novo pokolenje, što će tek doći u sjaju jednoga dana belog, nek piše da tu počiva dostojno oličenje - poštenja i slobode našeg naroda celog".

Loši đaci istorije

Problem nacionalnog ujedinjenja Davidović je shvatao kao pitanje prosvjete i kulture. Poručivao da je istorija učiteljica samo onim narodima koji hoće da je slušaju i koji poslušaju. "Neposlušnima nije učiteljica! Ja bih rekao da u red tih neposlušnika i pored sve svoje teške prošlosti dolazi i naš narod. Mi nismo slušali svoju rođenu istoriju, a ne slušamo je ni danas". Ljuba Davidović živio je kao Srbin i Jugosloven koji nije doživio raspad jugoslovenske države i tragediju srpstva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.