Zorica Sentić: Ne sijaju sve zvijezde u Kanu

Gotovo po nekom nepisanom pravilu kad se najmanje nadate desi vam se susret za nekom neobičnom osobom. Susret sa pjesnikinjom Zoricom Sentić je sve samo ne konvencionalni razgovor za potrebe medija i puko predstavljanje, jer za svega nekoliko minuta sagledate osobu koja vam svoje ja nudi kao na dlanu, iskreno i bez zadrške, a opet se pitate da li vam se taj susret i upoznavanje zaista dogodilo.

Zorica Sentić  rođena  je u okolini Bujanovca, kaže 200 metara od kuće gdje se rodila Majka Tereza. Ne zna da li je to opredijelilo njen dalji životni put, ali je sigurna da je to bio katastrofalni zemljotres koji je 1963. godine pogodio Skoplje. Imala je 13 godina kada se sa porodicom preselila u Pariz. U Francuskoj je ostala sve do danas, ali živi i radi u Kanu. Nedavno je promovisala drugi dio svog prvenca "Ugasi tišinu" što je bila prilika za ovaj razgovor.

* GLAS:  Bivša manekenka, modni kreator, pisac, slikar, vajar –više aspekata jedne ličnosti, kažu žena orkestar. U kojoj ste od ovih oblasti najviše svoji?

SENTIĆ: Sve to što ste naveli, sve je to u meni i dio mene. Moja mama nekad u šali kaže da svakog dana ima novu kćerku i da joj se iznova raduje, što je veliko bogatstvo. Ne mogu da kažem da sam pisac, jer iako puno pišem tek će vrijeme koje dolazi iza mene pokazati da li sam to stvarno bila. Volim i da slikam, ali nisam pravi slikar to je više hobi i onako za prijatelje. Jednostavno volim da slikam detalje koje često ne vidimo u svakodnevnoj žurbi. To naslikam i poklanjam prijateljima. Moj otac je bio skulptor i sklonost ka vajanju sam naslijedila od njega. Tako da me svuda ima po malo, ali sve je to ozbiljna posvećenost različitim umjetničkim izražajima kojima želim da izrazim ljubav prema životu i radost življenja. Sve volim, jedino ne volim da radim bez srca, bez volje ili samo da preživljavam. To nije život. Niko ne zna da kad pojedem limun, sjemenke nikad ne bacim već posadim i tako u kući u Kanu imam čitavo bogatstvo ove biljke. To je ta radost života i potreba za trajanjem.

* GLAS: Knjiga koju ste promovisali nosi neobičan naslov "Ugasi tišinu", otkud takav naziv ?

SENITĆ: U velikom svijetu, u vrijeme totalnog otuđenja čovjek je u stvari sam. A  tišina kojom sam ponekad okružena  zna da urla, da ogluvi čoveka. Gluva tišina duše. Često kaže da sam se opkladila sa tišinom da ću je opisati. Da li ću uspjeti ne znam, ali pokušala sam da je čujem... da je opišem, da je oživim, da zna je čujem i kad ona misli da je samo tu oko mene. Prvi dio knjige je prevedem na poljski, francuski i španski, pa se nadam i da će svaki sljedeći nastavak koji će uvijek nositi isti naslov biti tako uspješan.

* GLAS: Modni detalj koji je sastavni dio Vaše ličnosti je šešir, pa ste u Kanu, a i šire poznati kao dizajner unikatnih šešira. Otkuda ta sklonost ka dizajniranju šešira i nosi li i to neku poruku?

SENTIĆ: Vratila sam se jednom iz grada kupivši najljepši šešir, dok je na televiziji išla emisija o Etiopiji u kojoj je rečeno da dijete iz Etiopije sa 100 franaka može da živi godinu dana da ne umre od gladi. Kako sam se osjećala bijedno i glupo kada sam pogledala  moj šešir vidjela sam 25 djece koji će tu godinu da umru zbog mene i mog šešira. Tada sam  novi skupi šešir makazama rašila na sitne dijelove, nisam ga pocijepala, već sam  uzela maminu zavjesu i od nje napravila isti  šešir. Nije bio baš lijep, ali sam sebi rekla da je to moja kazna i tako je nastala moja  prva kreacija. Radim isključivo unikate i nikako isti model dva puta, jer mislim da je odjeća naša druga koža i ne možete da nosite nešto što ne osjećate, a šešir je specifičan detalj.

* GLAS: Pokretač ste akcije "Darujmo riječ" kojom želite da obezbijedite knjige kako bi svako selo i svaka škola u Srbiji imala svoju biblioteku. Kako ste došli na tu ideju i šta je stvarni smisao akcije?

SENTIĆ: Slučajno sam u mom rodnom selu, prije nekoliko godina potražila knjigu "Mali princ", a onda sam shvatila da do nje ne mogu ni doći, jer selo odnosno tamošnja škola nema biblioteku. Tada sam odlučila da uz pomoć dobrih ljudi koji znaju smisao darivanja pokrenem ovu akciju, a to se zvanično dogodilo na Sajmu knjiga u Beogradu 2006. godine. Javno sam pozvala sve autore i izdavače da odvoje po jednu svoju knjigu za seoske biblioteke. Planirala sam da se ta akcija završi do 2010. godine, mada se nadam da to neće biti kraj i da će uvijek biti onih koji žele da drugima daruju riječ. Sada moje selo ima biblioteku i knjiga "Mali princ" je tamo te se nadam da će tako biti i u drugim selima.

* GLAS: Činjenica da živite u Kanu ljude fascinira. Da li je život u tom gradu glamura i zvijezda baš tako sjajan?

SENTIĆ: Ne sijaju sve zvijezde u Kanu, iako je u njemu prelijepo živjeti kao i svugdje gdje imate prijatelje. Sada imam veći broj pametnih prijatelja koji nisu tu zbog mog novčanika.

* GLAS: Iako ste radili puno i postigli puno, imate li neispunjenih želja?

SENTIĆ: Imam sinove od 26 i 33 godine, jedan je slikar drugi fotograf i to je ispunjena želja svake majke. Moje neispunjene želje kao umjetničke duše, pojedinca koji voli da živi možda ne mogu stati ni u jednu cijelu knjigu. Voljela bih da napišem novu "Pepeljugu" , da pronađem onog koji mene traži, da naučim srpski, ali i da nakalemim moje limunove, obiđem svijet za više od 80 dana, dobijem odgovor od Deda Mraza. Ali i da imam prijatelje za cijeli život i duže, da ne dobijem nikad na lotou, niti veliko bogatstvo koje se može izračunati u dolarima, evrima, da pročitam novine u kojima nijedan red neće biti umrljan krvlju, obnovim crkvu u selu Levosoje gdje sam rođena. Takođe bih voljela da se "vratim" 50 godina poslije smrti i vidim da li je i jedna moja knjiga popularna i da napišem ogromnim slovima u nebeskoj knjizi – voljela sam u bojama duge.

Dan od 39 sati

* GLAS: U jednoj od poruka u knjizi kažete da biste željeli da radni dan traje 39 sati, jer biste jedino tako stigli da se bavite svim onim što želite na pravi način, a da pri tom nikad ne zaradite penziju?

SENTIĆ:  Imala sam sreću ili nesreću da imam sve i da u samo  jednom trenutku sve i izgubim. Tog dana sam rekla hvala Bogu, sutra ne znam kako ću i šta jesti, ali sam najbogatija žena na svijetu. Osjetila sam to tada, a ne recimo onoga dana kada sam kupila enormno  skup par cipela. Tada sam shvatila i  ko mi je prijatelj i zahvalila Bogu što mi je  otvorio oči. Tada sam imala 300-400 pari cipela, a sada imam 2-3 para, i realno ne mogu  nositi toliko cipela u isto vrijeme.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.