Zoran Todorović: Teatar je komplikovana slagalica ljudi i ideja

Rekao bih da su te prve dvije godine prošle brzo. Možda i previše brzo, s obzirom na to koliko smo posla uradili. Aktivno sam prisutan u ovoj priči još prije samog zvaničnog otvaranja, tako da sam svjedok i jedan od pokretača svega što se desilo do danas unutar naše kuće. A desilo se puno toga, iako je akcenat, naravno, na onome čime se predstavljamo u javnosti.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" Zoran Todorović, umjetnički direktor Narodnog pozorišta Istočno Sarajevo, koje je proslavilo protekle sedmice drugi rođendan, na najbolji mogući način premijerom komada "39 stepenika". Kako kaže glavni kreativac prve dvije godine u životu najmlađeg profesionalnog teatra u Republici Srpskoj, protekle su suviše radno da bi imao vremena da se koncentriše na nešto drugo, osim da uz pomoć cijelog kolektiva da svoj doprinos da se postave temelji za teatar od kojeg se očekuje mnogo u budućnosti.

- Nije bilo nimalo lako krenuti sa naše "startne"“ pozicije, sasvim suprotno, ali smo uspjeli uraditi nešto što ni mnoga starija i kadrovski organizovanija pozorišta ponekad ne uspiju. Neću to pripisati ničemu drugom nego spremnosti da se učine dobre stvari koje će se jednog dana posmatrati kao osnova i temelj za sve što će ovo pozorište postati - rekao je Todorović.

GLAS: Mnogo je urađeno kada je u pitanju NPIS, bukvalno je ni od čega stvoren teatar, formiran je neophodan glumački, tehnički i kadrovski personal, obavljene su premijere, brojna domaćinstva i gostovanja, saradnje i slično. Šta je ono što ste uradili a nije se vidjelo od strane javnosti i šta je ono što još mora biti učinjeno da ovo pozorište bude istinski hram kulture?

TODOROVIĆ: Realno, malo toga se vidi od strane javnosti, osim finalnog proizvoda. Što je sasvim normalno. Puno toga nam, je bilo izazovno i ponekad problematično. Tu mislim najprije na mali broj glumaca i ljudi iz tehničkog sektora. Ipak, uspjeli smo, do sada, da prevaziđemo sve brojne zadatke koji su se nerijetko javljali "u hodu“, tokom procesa organizacije i rada na predstavama. U suštini, dalji put i razvoj nisu ništa drugo već isto što smo i radili do sada, ali to mora biti sve kvalitetnije i ozbiljnije u smislu onoga što će biti naša slika u javnosti. Dug je put pred nama, da budemo realni, ali to i jeste jedna od lijepih strana ovog posla. Teatar nije egzaktna kategorije ili disciplina, uvijek se otvaraju novi prostori, smjerovi, nivoi. Kao jedna komplikovana slagalica za koju ne znamo nikad od koliko je dijelova sastavljena, niti imamo tačnu sliku kako treba da izgleda na kraju.

GLAS: Sumirajući rezultate u kreativnom ili umjetničkom smislu, šta je ono na šta ste najponosniji u protekla 24 mjeseca i šta je ono što čini temelje Vašeg umjetničkog programa, kada je u pitanju teatar u kojem djelujete?

TODOROVIĆ: Da ne pričam opet uopšteno, biću konkretan sa par primjera, koji se, sasvim normalno, odnose na našu produkciju. Logično je da sam ponosan na našu prvu predstavu "Staklena menažerija". To je predstava koja će uvijek da se vodi kao naš prvi produkcijski uspjeh. Ne toliko uspjeh u nekom komercijalnom ili generalnom smislu, već kao uspjeh da se dostojanstveno predstavimo javnosti koja nas je očekivala ali možda uz malu dozu nepovjerenja. Tom predstavom smo udahnuli pravi život prostoru naše scene. Trenutno najveći ponos osjećam zbog naše zadnje premijere, "39 stepenika". Ovom produkcijom smo, neosporno, podigli ljestvicu kvaliteta našeg repertoara, a time su i naše želje i planovi dobili nove prostore za istraživanje i oblikovanje daljeg umjetničkog rada. Svakako je jasno da želimo nadgraditi sve ono što nas je sa prvom, ali i svakom sljedećom produkcijom, postavilo na poziciju sa koje gradimo naš umjetnički i profesionalni identitet.

GLAS: Pozicija umjetničkog direktora nije laka u modernom teatru, često ta funkcija znači balansiranje između kreativaca i rukovodilaca, često su umjetnički rukovodioci posljednji u redu za pohvale i prvi u redu za kritike. Koliko je Vama važna dobra saradnja i podrška od čelnih ljudi Vašeg pozorišta, ali i Ministarstva kulture i prosvjete, kao matične sredine koja stoji iza NPIS?

TODOROVIĆ: U suštini, slažem se sa vašom definicijom pozicije umjetničkog direktora. Ipak, ja moram reći da jesam među prvima za kritike, ali sam takođe i među prvima za pohvale. Da li je to zato što zaista kvalitetno i iskreno radim svoj posao ili je to zato što se srećem samo sa pohvalama i "izbjegavam" kritike, nije važno. Važno je da publika i kolege vide ono što je dobro, a greške, za mene, postoje samo zato da bi se mogle popraviti. Jako je važno to i što imam iskrenu podršku od našeg malobrojnog ansambla, od mnogih kolega iz struke i, što je na ovoj poziciji najvažnije, imam povjerenje i podršku čelne osobe našeg pozorišta, odnosno direktorice, što je u zahtjevnim situacijama najčešće presudno u našu korist. Na širem planu, bez Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske ne bi nas ni bilo, ne bismo uopšte u ovom trenutku pričali o Narodnom pozorištu Istočno Sarajevo, te u tom smislu nema potrebe uopšte razmatrati koliko nam je i da li nam je važna podrška Vlade Republike Srpske. Omogućili su nama i ovom gradu da pišemo vlastite stranice istorije. Sve je time rečeno.

GLAS: Pomenuli smo već da je jubilej proslavljen premijerom komada "39 stepenika", vrlo zanimljivog, a sudeći i po prvim reakcijama vrlo lijepo primljenog, koji na zanimljiv način spaja klasičnu pozorišnu dramu, filmski saspens i britku komediju. Otkud baš taj komad i kako je sklopljen tim koji je početnu ideju pretvorio u pozorišnu stvarnost?

TODOROVIĆ: Ovaj komad na našoj sceni je "promišljena slučajnost". Zvuči čudno ali mislim da je za dobru kombinaciju nerijetko odlučujući i momenat koji se, vođen maštom i vjerovanjem, dogodi neočekivano. Tim se sklapao polako, bez žurbe. Krenulo je od prvog upoznavanja kroz razgovor između rediteljke Ane Grigorović i mene, u momentu kada se treba odlučiti kuda dalje, a da se ne ponavljamo ili kopiramo trendove nekih drugih pozorišta u bližoj ali i daljoj okolini. Ja sam imao svoje želje u skladu sa ljudskim i tehničkim mogućnostima, a rediteljka je to shvatila na pravi način i ponudila komad koji se, u najgorem slučaju, ne može ignorisati. Ja sam, iskreno, "kupljen" na prvo čitanje i odmah sam bio skoro pa siguran da ovaj tekst mora da oživi na našoj sceni. Često sam sklon vjerovati vlastitim instinktima, a u ovom slučaju odmah mi se upalio „pozitivni alarm“. Zajedno smo sastavili jako dobar tim koji, osim nas iz pozorišta, uključuje i gostujuće umjetničke radnike koji su na sebe izuzetno profesionalno preuzeli zadatke za koje su angažovani. Sve u svemu, pokazalo se na kraju da smo imali odličnu ideju koju smo realizovali na najbolji mogući način.

GLAS: Kada pominjemo repertoar, koliko je teško napraviti balans između očekivanja publike, pedagoške i nacionalne misije Narodnog teatara i na kraju krajeva potrebe finansijskog pozitivnog poslovanja u ne baš zahvalnim vremenima za ovu vrstu umjetnosti?

TODOROVIĆ: Balans se nikada ne može uspostaviti na nekoj sigurnoj osnovi. To je prostor koji se uvijek koleba pod uticajem mnoštva faktora. Ali onako uopšteno mogu reći da smo na pravom tragu i da počinjemo formirati realnu pozorišnu publiku koja će se oblikovati i uvećavati zajedno sa nama. Puno je tu izazova ali vjerujem u naš odnos prema ozbiljnosti i odgovornosti ove ustanove i vjerujem da ćemo ostvariti jedan lijep i jak dvosmjerni odnos sa domaćom publikom. Realno, ako smo uspjeli da osvojimo simpatije na svakom gostovanju, sigurno je da ćemo osvojiti srca i naklonost među svojim građanima. Opet kažem, teško je to ponekad ali vrijedi truda jer ipak i mi sada pišemo jedan mali dio istorije pozorišta, prvenstveno u našem gradu, republici, regionu... Da ne kažem da je samo nebo granica. Što se tiče finansijskog poslovanja, uzeću sebi pravo da diplomatski ne odgovorim na taj dio pitanja. Samo ću reći da nije nimalo lako. Štaviše...

GLAS: Gledano sa strane domaća pozorišna scena djeluje vitalno. Profesionalna pozorišta u Banjaluci, Prijedoru, Gradišci, Bijeljini i u Istočnom Sarajevu. Brojni amaterski ansambli, nekoliko ozbiljnih festivala, sve veći broj domaćeg školovanog kadra, od glumaca preko režisera i dramaturga. U stvarnosti, posmatrano prije svega iz Vašeg iskustva, ali i kao ljubitelja pozorišta, da li je situacija stvarno dobra?

TODOROVIĆ: Nisam siguran kako bih na ovo odgovorio, a da budem iskren i prema sebi i prema postavljenom pitanju. Mislim da nikad ne možemo posmatrati situaciju na crno-bijeli način. U stvari, zavisi odakle posmatramo i šta očekujemo da vidimo. Sa jedne strane, situacija je jako dobra, ako uzmemo prosjek svega što se danas proizvodi i nudi u našim pozorištima. Sa druge strane, nismo svi u istoj situaciji i imamo različite uspjehe kao i različite probleme, mimo onih standardnih, zajedničkih. Što bi se reklo svako se češe tamo gdje ga svrbi, pa je tako i u pozorišnom svijetu. Različiti uslovi rada, različite mogućnosti, a zatim i namjere, stvaraju šarolik svijet koji se nudi domaćoj publici. Ali i to je dobro, da ne bismo upali u monotoniju i recikliranje. U kojem god pravcu da krenem mogu navesti mnoštvo različitih razloga i za afirmaciju i za kritiku. Zato kažem, nemam konkretan odgovor. Važno je da postojimo, da se uvezujemo i sarađujemo, ne samo na papiru koji ćemo objaviti kao neki sporazum na društvenim mrežama, već da ta saradnja bude funkcionalna, uz povjerenje i razumijevanje. Da ne gledamo kratkoročne interese nego da ponekad budemo strpljivi i pružimo podršku čak i kada nemamo ličnog benefita u tom trenutku. Recimo zaključno da je stanje dobro, ali uvijek može bolje. Nisam pesimista, da jesam ne bih bio tu gdje jesam niti se bavio pozorištem, već pokušavam da gledam stvari objektivno. Zapravo, najviše se obradujem kada stvari ispadnu bolje od mojih očekivanja.

GLAS: Od onog što je urađeno se ne živi, već od onog što dolazi. U tom pogledu kakvi su planovi Narodnog pozorišta Istočno Sarajevo u sljedećem periodu i na šta će prije svega biti usmjeren fokus u umjetničkom, ali i u svakom drugom segmentu pozorišnog djelovanja?

TODOROVIĆ: Tako je. Lijepo je uživati plodove svog rada ali mi trenutno nemamo taj luksuz. Pred nama su novi izazovi, nove sezona, novi saradnici, nove odluke. Mnogo toga što moramo ali i želimo. Da se vratimo na početak priče, mi smo malobrojna ekipa ali se ne ustručavamo izazova, ne bježimo od kretanja unaprijed. S obzirom da nas je malo, a želje povelike, najviše ćemo se fokusirati na kvalitetnu realizaciju narednih produkcija i organizacije festivala, a uporedo ćemo da učvrstimo postojeće veze i ostvarujemo nove tako što ćemo biti dobri gosti i još bolji domaćini. Moramo odgovoriti izazovima bez razmišljanja o neuspjehu. Ne samo da moramo već želimo. Ograničenim brojem glumaca u ansamblu ograničen je donekle i izbor tekstova koje bismo željeli postaviti na domaćoj sceni ali to nas neće spriječiti da uradimo posao kvalitetno, sa entuzijazmom, sa ličnom i profesionalnom posvećenošću. Naravno, fokusiraćemo se i na razvoj odnosa, interakcije sa publikom, da bi se i oni osjećali ravnopravnim učesnicima u ovom ogromnom poduhvatu razvoja novog nacionalnog teatra u Republici Srpskoj. Ovo je posao koji se ne treba raditi, a i ne može, ako se ne voli. Kada se voli, onda problemi postaju samo zadaci, greške postaju koristan nauk, a svaki uspjeh postaje mala katarza koja vraća utrošenu snagu i proizvodi motiv da se krene dalje sa željom i voljom.

Tekst

GLAS: Vaš komad "(Miro)pomazani" pobijedio je prije nekoliko godina na konkursu Ministarstva prosvjete i kulture RS za najbolji domaći dramski tekst. Koliko je oslonac na domaće autore važan da teatar ne bude sveden na adaptacije "stranih" klasika i estradizaciju komedije, već da napravi iskorak u prevođenju lokalnog u univerzalnu umjetnost?

TODOROVIĆ: Naravno da je domaći tekst jako važan. Na njegovanju domaćeg teksta treba raditi, treba puno podrške, kako od pozorišta tako i od drugih institucija u kulturi. Ministarstvo prosvjete i kulture je napravilo veliki pomak samo sa jednim projektom koji funkcioniše bijenalno, a zamislite koliko bi značilo da postoje mogućnosti i za više projekata podrške iz nekih drugih izvora. Da bi domaći tekst postao prisutniji, treba da se posloži više faktora. Nije ni to lak proces, jer domaći tekst treba da se omasovi, iskristališe, dobije smisao u epohi, a to opet znači da nam nije potrebna i masovna proizvodnja tekstova. Potrebno je naći i uspostaviti neki balans između stvarnih potreba domaće produkcije i količine kvalitetnog domaćeg teksta. Zatim, treba osluškivati i potrebe kao i reakcije javnosti i publike. Kažem, previše je faktora, a većina mora da je posložena da bi priča o domaćem dramskom tekstu imala realni smisao i da domaći pisac dobije svoje mjesto i prostor.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.