Zoran Radonjić: Priroda oslikava atmosferu duše

Mene je likovna umjetnost privlačila još od djetinjstva. Sjećam se da sam oduvijek naročito snažno reagovao na boje. Rijetka neonska reklama iz perioda ranih 80-ih, plava lampica za duga svjetla na "fići" koji je vozio moj otac u tom periodu ostali su mi u sjećanju kao naročito lijepa i vizuelno duboka iskustva.

Rekao je to u intervjuu za "Glas Srpske" akademski slikar Zoran Radonjić, čija je izložba u Prijedoru privukla veliki broj posjetilaca.

Prvi susreti sa slikama za njega su, kaže, bili upečatljivi jedino ukoliko su te slike bile koloristički bogate i pastuozne, što su osnovne premise koje danas određuju Radonjićevo stvaralaštvo.

Ozbiljniji pristup likovnoj umjetnosti počeo je za mene ranih devedesetih u srednjoj školi, kada me naročito privlači tehnologija slikarstva, priprema podloge, boje i sl., da bih vrlo brzo postao opčinjen impresionistima, Van Gogom i ostalim velikanima slikarstva. Intenzivno kopiranje vrhunskih umjetničkih djela, paralelno sa mojim stvaralaštvom u kojem dominiraju pejzaži, rezultiralo je upisom na Likovnu akademiju u Novom Sadu 1995. godine.

Ovako o svojim počecima i svom radu govori mladi umjetnik iz Prijedora Zoran Radonjić. Akademiju umetnosti završio je 1999. godine u klasi profesora Dušana Todorovića. U martu 2004. završio je magistarske studije kod istog profesora. Do sada je imao šest samostalnih, a učesnik je i devet kolektivnih izložbi. Da je u pitanju svestrani umjetnik, o kojem treba reći i koju riječ više, govori podatak da je autor sedam kratkih i četiri dokumentarna filma, te tri dugometražna igrana filma. Filmove "Duboko u šumi" i "Otmica" pogledalo je oko 40.000 gledalaca, a u Beogradu i Novom Sadu na "International kids film festu" 2007. i 2008. godine imali su najbolji prijem kod publike.

* GLAS: Nedavno je otvorena izložba Vaših slika u Muzeju Kozare sa naslovom "Slike jesenje". Otkud ljubav prema prirodi? RADONjIĆ: Pejzaži oduvijek dominiraju u mom slikarstvu. Priroda kao sadržaj je više nego zahvalna. Često atmosfera prirode korespondira sa atmosferom duše, a transformacija oblika i boja su samo naglašavanje stanja duše i trenutne atmosfere slikanog motiva.

Imao sam nekoliko različitih ciklusa, među kojima i "Indija, šapat vječnosti", ciklus dosta specifičan, jer je većina slika nastajala zaista na licu mjesta, tj. u samoj Indiji. Međutim, u svim ciklusima atmosfera slikanog motiva dominira. Čak i u potpuno apstraktnom ciklusu "Od pejzaža ka apstrakciji" ostao sam prije svega slikar atmosfere.

* GLAS: Zašto ste se opredijelili za ekspresionistički izraz? RADONjIĆ: Najiskrenije prevesti unutrašnji doživljaj, kao što rekoh, atmosferu duše koja je podstaknuta atmosferom određenog motiva, za mene znači u što kraćem vremenskom roku zabilježiti ono što je u meni, istovremeno sa onim što je ispred mene. Boje, oblici i sve likovne vrijednosti koje nastaju u tom procesu su, u stvari, rezultati pokušaja da se napravi sinteza i kompromis između unutrašnjeg i spoljašnjeg. Ekspresivan, jasan, brz i neposredan izraz je u takvom pristupu prirodan izbor, jer stanje u kojem se nalazim dok stvaram pomalo liči na neku vrstu transa koji se javlja kada kroz motiv ponirete u sebe. To stanje ne traje dugo i jedino ga mogu zabilježiti snažnim potezima i bojama, tj. brzim slikanjem u kojem se kroz istovremenu uronjenost u motiv i sebe sagori brzo i potpuno. Ukoliko bih se opredijelio za neki pristup koji je više detaljistički, izgubio bi nit kontinuiranog doživljaja koja je, u stvari, osnova mog slikarstva.

* GLAS: Kritičara u Vašim slikama vide istorijski koncept osvježen ličnim rukopisom, energijom mlade osobe, ali i iskusne i sigurne u sebe. Smatrate li da znate šta hoćete?

RADONjIĆ: Da. Ono što hoću, u stvari je da najiskrenije moguće govorim likovnim jezikom o stanju koje istovremeno vlada u nama i oko nas. Sa ovom polaznom tačkom, posljedica je slika koja nije produkt misaonih procesa već emocija i intuicije, i u njenom nastajanju vjerovatno su Božja pomoć i povjerenje u prirodnost pozitivnog ishoda "transa" bitniji od tamo nekog misaonog koncepta.

* GLAS: Za Vas važi da ste svestrani mladi čovjek, tako da svi pamtimo Vaše televizijske reportaže iz Egipta i Indije. Otkud ta ljubav prema putovanjima u daleke, egzotične zemlje. Da li ste na tim putovanjima ostvarili ono što ste naumili?

RADONjIĆ: Ljubav prema putovanjima možda ću najlakše da ilustrujem ukoliko se vratim na svoja rana zamišljanja puta: "Šta li je iza onog brda, a tek iza..." Egzotične zemlje su za mene povratak u djetinjstvo u pravom smislu te riječi. Ne samo zato jer u Siriji, Indiji itd. sad imate filmove o Brusu Liju u bioskopima i zato što vas mnoštvo viđenog može vratiti u prošlost, već zato što su ljudi u ispoljavanju emocija spontaniji i neposredniji, tako da to mora uticati i na vas. S obzirom na to da je moja jedina namjera istraživanje, svaki put je ostvarenje namjere, ali s obzirom da je to istraživanje zbog istraživanja, ne vidim mu kraj uopšte.

* GLAS: Šta je najveće bogatstvo koje ste ponijeli sa tih putovanja, jer nešto materijalno svakako nije?

RADONjIĆ: Potpuna uvjerenost u to da je sam život najveće čudo i najveća tajna. Nažalost, uglavnom to najčešće zaboravljamo.

* GLAS: Hoće li još biti takvih putovanja, znamo da je bilo govora o Nepalu. Hoće li se i ta ideja ostvariti?

RADONjIĆ: Moj kolega i saputnik Dragan Stojnić Giga i ja smo razmišljali o Nepalu, ali kao o mogućoj, a ne sljedećoj lokaciji. Moguće, mada mi, poslije prošlogodišnjeg iskustva, tj. nastajanja putopisnog serijala "Putevima juga" i vožnje "africom tnjin" (veliki enduro putnički motocikl), kroz Crnu Goru, Kosovo i Makedoniju i  druge lokacije, padaju na pamet. Ovaj serijal će se uskoro iz montaže pojaviti na televizijama.

* GLAS: Bavite se pedagoškim radom, koliko kao mlad umjetnik uspijevate da svoje vizije umjetnosti prenesete na učenike?

RADONjIĆ: Ako je suditi po radovima mojih učenika, mislim da prilično uspijevam u tome, mada se uvijek trudim da im pružim neophodno u pronalaženju njihove sopstvene vizije.

Vojni rok

* GLAS: Otkud ideja da služite vojni rok u civilstvu i to baš u Muzeju, čiji ste i sada saradnik?

RADONjIĆ: To je bilo prirodno. Ako već, kako kažu, služenjem vojnog roka treba da služim društvu, mislim da je muzej prava lokacija. U svakom slučaju bolja nego dvorište neke kasarne sa svim lišćem koje treba pokupiti. Ne vidim da bilo ko ima korist od toga.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.