Zoran Arsović, filozof: Novo svjetlo na Sokratovu filozofiju

Sokrat je danas najpotrebniji jer izgleda nama najviše treba ono što se zbiva samo jednom – čovjek. On je čista pozicija filozofa jer sa sobom bez krinki iznosi paradoks ljudske egzistencije – čovjekovo postojanje je ograničeno i nesavršeno, ambivalentno i paradoksalno.

Rekao je to u intervjuu za "Glas Srpske" filozof Zoran Arsović, profesor Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci, čija je najnovija knjiga pod naslovom "Umijeće dijalektike" nastavak njegovih filozofskih traganja i na njima zasnovanog autentičnog autorovog spoznajnog pristupa.

Najvažnijim filozofskim pitanjima i ključnim problemima savremene civilizacije Zoran Arsović pristupa tako što insistira na onom "životnom značaju" filozofije koji je ona imala u antičkoj Grčkoj, na svojim počecima. 

* GLAS: U knjizi "Umijeće dijalektike" detaljno se bavite suštinskim određenjem Sokratove filozofske pozicije i uopšte značajem te pozicije za filozofiju. U čemu se, zapravo, ogleda suština Sokratovog "problema"?

ARSOVIĆ: To da je Sokrat ogroman "istorijsko-filozofski" problem znano je, kao što bi trebali biti poznati i razlozi takvog stanja. Naime, on nije pisao, o njemu nemamo nikakvog traga sem neposrednih i posrednih svjedočenja, a ona, bivajući takva kakva jesu, ne dopuštaju nikakvu mogućnost da se izgradi jedinstven Sokratov lik. S druge strane, cjelina grčke misli, a otud na jedan poseban način i evropske, određena je njegovom ličnošću. Pa imamo jednu paradoksalnu situaciju – Sokrat određuje povijest koja mu, kao ta ista povijest, ne dopušta da se u nju uvrsti (naravno da već ovdje možemo pitati: je li to doslovno stoga što ne može da se upiše). Znamo "Sokratovu epohu", ali povijest Sokrata ne možemo znati. Za pravilan pristup veoma je bitno misliti ovo sokratsko samoizmicanje, njegov karakter i značaj, jer bi se na taj način vidjelo da je i veliki dio problema zvanog Sokrat u stvari vještačka tvorevina nauke. Sporenja oko Sokrata često Sokrata gube i postaju sporenja sasvim modernih pozicija.

* GLAS: Prema Vašem mišljenju, moderna filozofija Sokratovu filozofsku poziciju ne poima na pravi način. U čemu se sve ogleda taj "nesporazum", i kakve on implikacije prouzrokuje na suštinu filozofije danas?

ARSOVIĆ: Dugo vremena je za modernu misao neupitno važila aristotelovska procjena Sokratovog prinosa filozofiji koja nudi sliku Sokrata koji je neka vrsta trezvenije prethodnice Platonove filozofije, ali prethodnice koja u potpunosti zaobilazi metafizičke smjelosti karakteristične za Platona. Ostajući gruba i namjenska, ovakva slika, u krajnjem ishodu, Sokratu nanosi više štete nego koristi. Jer, upravo ona "gradi" Sokrata kao "Jovana bez zemlje", Sokrata polutana, Sokrata koji je, doduše, odškrinuo vrata filozofiji, ali bivajući teorijski mlak, ona mu ih je odmah (i spremno) zalupila "ispred nosa".

* GLAS: Kako vidite "Sokratovu filozofiju" u kontekstu modernog života?

ARSOVIĆ: Na potpuno trivijalnu, a u stvari nikad postojeću, "Sokratovu filozofiju" apstraktnih pojmova, "oštećeni" moderni život morao je da se okomi tražeći upravo tu klice svoje propasti. Ali, ko god se na Sokrata obruši, u stvari se obrušava na isključivo moderni fabrikat "pedagoški sitničavog pojmovnog moljca". I naravno da promašuje. Time se burni periodi grčkoga života koji vode nastanku filozofije sažimaju, kako reče Gadamer, "u svega nekoliko riječi". I ja ću morati pitati da li se tako u "svega nekoliko riječi" nešto nepovratno izgubilo, svjesno zabašurilo; jesu li tim zabašurivanjem ispali i prvi akordi drevne melodije filozofije? A bez njih, da li je uopšte moguće oslušnuti muziku karaktera istrajnosti na znanju i prava na znanje kod Sokrata i Platona? Odnosno, da li je uhvatljiv horizont u kojem bi trebalo da se kreće svako ispitivanje strukture dijalektike? Naravno da ne, jer Sokrat je u međuvremenu postao suvi intelektualac, a njegova racionalnost potpuno bezbožnička i razaračka. Ostaje još samo da se opijamo njegovim tobožnjim etičkim individualizmom – jer dobra su vremena da od Sokrata načinimo građanina, po mogućnosti liberala, koga je po svim pravcima izdao njegov, totalitarizmu inače skloni, učenik Platon. I onda nastaju razne teorijske lakrdije koje ne vide da zatvorena društva 20. vijeka ne nastaju studiranjem Platonove misli, već su reakcija na gubitak transcendencije ideje Dobra i najuzvišenijeg božanskog bivstvovanja. Totalitarizam je nadomjestak za izgubljenu transcedenciju. Isto je i sa konceptom otvorenih društava, koji se sprovodi, svjedočimo to, na jednako totalitaran način. Moć uvijek razvija sljepilo.            

* GLAS: Šta u analizi Sokratovog značaja za filozofiju ne bi trebalo nikad gubiti iz vida?

ARSOVIĆ: Kod Sokrata potrebno je ono "jedno oko više", koje bi pogled bacalo i na cjelinu grčkog života i kulturnog nasljeđa u kojem ova misao stasava. Tada bi se i značaj sokratske askeze pokazao u sasvim drugom, a sebi primjerenom, svjetlu. Sokrat stoji na razmeđu dva kulturna obrasca – usmenog i pismenog. On je zaista neka vrsta prelaza. Ali ova odrednica često je funkcionalna – prelaz je tu da se preko njega samo pređe, on je neka vrsta premosnice ili spone, koja ima garantovati već uspostavljenu ideju kontinuiteta koja nadolazi iz područja razvijene pismenosti. Po tome Sokrat je značajan, ali sve ipak dugujemo Platonu, pri čemu uopšte nije riječ ni o Sokratu ni o Platonu, želi se reći samo to da usmenost kao takva ne može nositi nikakvu snagu promjene. Ova civilizacija sve duguje pismu. Ali fakti će reći sasvim drugo – usmenost u svojoj novoj dijalektičkoj formi jeste ta u kojoj stasavaju apstraktni pojam kao regulativan princip mišljenja i nova sintaksa, a onda oni dovode u krizu slikoviti način mišljenja. Samim tim i moderna predstava da je pismo, kao medij komunikacije, samo od sebe uklonilo slikoviti način mišljenja, ne može se više održati. Zato umjesto odrednice prelaz treba koristiti Realeov termin za Sokrata – kamen međaš. Međaš stoji, poput bedema i graničnika, zasebno, kao velika i bremenita faza razgraničenja, kao poseban kulturni obrazac – obrazac dijalektičke forme usmenosti, bez kog filozofije ne bi uopšte bilo.

* GLAS: U čemu se u našem vremenu ogleda aktuelnost Sokratove filozofije?

ARSOVIĆ: Atopija kod Sokrata i Platona postaje zadatak i opsesija, a ne događaj koji nas izjeda i načinje, kako nam kažu tzv. "nova otkrića čovjeka". I sjetimo se samo strasti sa kojom Sokrat srlja tamo gdje zna da je razumu sigurna propast. Da li se to zalijetala obnevidjela ostrašćenost ili duboka koncentrisanost? I nije li napokon pokazano da je zanos koncentrisanosti veličina mišljenja – ići nemogućem zadatku, misliti više no što se može. Pa onda da li je novootkrivani i pompezno razglašavani "užas susreta sa manjkavošću koja jesmo" ekskluzivitet savremenosti ili je ekskluzivna samo obnevidjela strast da se atopičnost smjesta označi i kao neminovan raskid sa samom ljudskom porukom? A ona, uprkos svemu, i dalje leti kroz godišta, uvijek nas podjednako zahtijevajući da bi se obratila. Na osnovu svega: Sokrat ne može biti samo ono što je bio nego je uvijek i ono što danas jeste.

Zamke

Ako u Sokratu, ali i cjelini grčke misli, tražimo ono što danas podrazumijevamo pod riječju filozofija, onda tamo nećemo mnogo toga naći. Čak ćemo biti prisiljeni da kažemo kako u Sokrata nema nikakve filozofije. Ali, nije li to zločin prema samoj filozofiji? Naime, da li je sva filozofija stala u moderni pojam filozofije? Da li je mišljenje iscrpljeno u svom modernom pojmu? I ako ne tematizujemo razlike na osnovu kojih je jedino moguće kompletirati kako pojam filozofije tako i pojam mišljenja, često smo u prilici da zapadamo u zamke koje moderna misao sama sebi postavlja - rekao je Zoran Arsović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.