Željko Ninčić za "Glas": Ljude je uvijek teško nasmijati

Rajko Vuković
Željko Ninčić za "Glas": Ljude je uvijek teško nasmijati

Čitav moj život, pa tako valjda i ovih 40 godina, prošao je u znaku permanentne borbe. Jednostavno, kao što je i sam život neka vrsta borbe tako je i kod mene borba, dokazivanje i tome slično. Ovih 40 godina je zasigurno dinamičnije za razliku od perioda prije ulaska u svijet glume, što je logično zbog same prirode posla i interesantnosti koju gluma nudi. Biti privilegovan, baviti se poslom koji voliš te biti uspješan, nema ništa ljepše od tog. Međutim, s jedne strane to ide nekako sve lako, ali brzo prolazi, dok s druge strane biti u jednom podneblju gdje je toliko turbulentno kao kod nas takođe doprinosi jednoj vrsti dinamike i vremena, i prilagođavanja i na neki način još intenzivnijoj borbi.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" Željko Ninčić, glumac i jedan od osnivača legendarne pozorišne komedije "Audicija", objašnjavajući kako vidi prethodnih 40 godina karijere retrospektivno. Slavni glumac, reditelj, scenarista i producent kaže da ne razmišlja previše o prošlosti, a da jedini žal ostaje za nekim vremenima koja su mogla biti bolja.

- Dovoljno je reći da smo na našim prostorima preživjeli dva rata i čini mi se da se još uvijek oporavljamo od toga. Međutim, sve to iskrenog umjetnika sa istinskim duhom i te kako nadahnjuje i tjera na stvaranja sopstvenih djela. Ukratko, moj rad je protekao igrajući predstave, snalazeći se u tim turbulentnim vremenima, zatim raznorazni izazovi koji me nisu baš zaobišli, gdje se trebalo snalaziti i kao čovjek i kao profesionalac u tom poslu. Generalno, svaki čovjek ima neki sebi svojstven karakter koji se na kraju sabira i oduzima i stoga moram da kažem da se nikad ne bih mijenjao, odnosno način na koji sam živio. Po meni, jedino gdje osjećam žal to je žal za nekim vremenima koja su mogla biti drugačija odnosno bolja - rekao je Ninčić.

GLAS: Centralna tačka Vaše karijere, bez obzira na sve druge sjajne role, jeste "Audicija". Kultna komedija koju su voljele sve generacije, mlađe i starije. Replike i scene pamte se i danas. Okupljanje ekipe prije sedam godina ponovo je dovelo do rasprodatih turneja. U čemu je fenomen ovog projekta?

NINČIĆ: "Audicija" je fenomen koji je prerastao u brend. Bogu hvala, imao sam tu sreću da radim u sve četiri "Audicije" i kao glumac, reditelj, scenarista, producent. To je sve bilo iz jedne velike želje za dokazivanjem. To je sve počelo još na akademiji u Sarajevu kada sam zajedno s mojim kolegama napravio predstavu u želji da nas vide drugari i prijatelji i slobodno da kažem u samom početku sve je to bilo dosta neformalno. Kako je vrijeme odmicalo, iz predstave u predstavu, stvar je postala sve ozbiljnija i ozbiljnija. Elem, naše kreacije koje smo imali u tim kroki likovima pokazale su se mnogo interesantnim za publiku za koju je u to vrijeme "Audicija" bila bum, pa je čest slučaj bio da gledaju predstavu u više navrata što je sam pokazatelj kvaliteta koji smo zaistinski imali! Kao neka grudva od snijega koja je počela da se povećava tako smo rasli u očima javnosti i onda ta ključna 1985. i prvo naše prikazivanje na televiziji i od tada sve ostalo je istorija. Predstavu je krasila šarolikost likova te dosta su doprinijeli dinamici predstave različiti karakteri i različiti humori. Recimo, imate humor situaciju, humor karaktera, komedija zabune, geg itd. Ovo što sam nabrojao to se jednostavno sve našlo u jednom skromnom načinu pokazivanja karaktera sa vrlo malim scenskim zahtjevima, tako da smo predstavu mogli prilagođavati skoro pa svakom prostoru. I eto, 1985. godine, naše prvo prikazivanje na TV Sarajevo, gdje smo se prvi put pokazali široj javnosti Jugoslavije i nakon toga počinje istorija cijele priče vezana za ovu kultnu predstavu.

GLAS: Sama predstava je kako smo već rekli fenomen, koji je krenuo od studentskih vježbi. Vi ste jedan od autora, kako je uopšte došlo do nastanaka ovog komada i njegovog izlaska na scenu, stvaranja Marinka Ćutuka, itd?

NINČIĆ: Nećete vjerovati, ali mi smo imali tada 6.000 gledalaca dnevno. Zamislite, trideset predstava u "Lisinskom", uzastopno odigranih, zatim Dom sindikata. U Beogradu isto tako kao i u ostalim gradovima SFRJ. Ja sam imao ideju da radimo novu predstavu i to sam prvi put predložio u hotelu "Opatija" u Opatiji mojim kolegama, međutim, većina kolega su se da kažem oglušili na moj prijedlog. Čini mi se, svako je posebno imao različit odnos ka toj novoj "Audiciji".  Uzgred, drugu "Audiciju" je bilo dosta teže napraviti zbog toga što je bio potreban uspjeh da se ponovi kao u prvoj, stoga je bila veća odgovornost, a opet neka nova iskra za dokazivanjem i da se napravi još bolja predstava koja će nadmašiti sva očekivanja i vjerujem da smo uspjeli u tome. Naime, nas su ostala četvorica iz prvobitne formacije sa jednim gostom van akademije. Da, jedna od ideja je bila da radim Marinka Ćutuka. Nekako sve vrijeme mi je nedostajao taj hercegovački prizvuk, ako me razumijete. Osjećao sam da bi to moglo biti atraktivno, sam taj naglasak kao i melodija govora, a pri tome koji usput malo i zavijaju (smijeh),  pogotovo taj njihov specifičan humor i odnos ka samom životu. Vjerovao sam da mogu da dočaram taj karakter mostarskih lola kako ih neki već nazivaju, a to se najbolje pokazalo kad sam dodao tu crtu neuroze koja je bila dominanta kod Marinka Ćutuka. Iskreno, mnogo sam razmišljao o samom liku, dakle šta je to indikativno za taj lik, jednostavno dugo sam prikupljao materijal za Ćutukov lik, zatim probe glumačke koje su trajale oko mjesec dana i već tada na probama bilo je efektno. Uzgred, onog momenta kad sam ja napravio Marinka Ćutuka koji je ujedno i prvi lik koji je napravljen u "Audiciji 2", to je i te kako podstaklo moje kolege da se priključe i da počnemo sa stvaranjem nove predstave koju smo napravili otprilike za pet mjeseci.

A group of people standing togetherDescription automatically generated

GLAS: Živimo u teškim vremenima "posljedice rata, mala plata", što reče Rambo Amadeus. Koliko je ljude teško danas nasmijati u odnosu na, recimo, osamdesete?

NINČIĆ: Ljude je uvijek teško nasmijati, nebitno u kojem vremenu ili okolnostima. Zaista teško. Danas je, pogotovo teško jer smo tehnološki uznapredovali, gdje imate hiljadu informacija dnevno koje nam se plasiraju kroz društvene mreže, gdje je svaka šuša dobila svojih pet minuta. S druge strane, onaj ko se danas bavi komedijom, trebalo bi da ima neku vrstu sposobnosti prilagođavanja vremenu te da nalazi način za rješenja u kojima bi došao do potpunog izraza kao glumac/komičar.

U ovim teškim vremenima glumac bi trebalo da odgovori izazovu humora, uprkos tim silnim tragedijama što su nas zadesile kao i ovim ratovima, koji su ostavili dubok trag u nekoj vrsti podijeljenosti te prosuli ogromne količine negativnih energija. E sad, mi smo ti koji bi trebalo da nađemo načina da se tome doskoči i kaže neka istina ljudima, a pogotovo na komičan način, to je zaista prava umjetnost. Doduše, nama mnoge stvari ne idu naruku, moramo da se borimo sa svim tim izazovima koje nam današnja vremena donose, moramo da se trudimo ne bi li našli prava rješenja iz kojeg će se roditi neka lijepa djela. U svakom slučaju, danas je mnogo teže, jer je konkurencija ogromna, ali moramo se boriti, ništa nam drugo ne preostaje, zar ne.

GLAS: Pasioniranim ljubiteljima jugoslovenske kinematografije poznati ste po nekoliko filmova koji danas s ponosom nose etiketu kultnog filma. Između ostalog, jedan od takvih je film Miroslava Mandića "Život radnika" u kojem su igrale mnoge zvijezde tadašnje jugoslovenske scene: Mira Banjac, Dragan Maksimović, Bora Stjepanović? Kakvo je iskustvo bilo raditi na ovom Mandićevom filmu?

NINČIĆ: Taj film je na neki način jedan od mojih prvih većih glumačkih izazova, kada je u pitanju filmsko platno. Zaista,  bilo je prelijepo iskustvo biti među takvim glumačkim imenima. Sad se prisjećam da smo to snimali oko par sedmica i da su postojale duge pauze između snimanja koje su me u tom vremenu prilično smarale (smijeh), ali to su zakonitosti filmske industrije, je l' te. Usput, bilo je prilično izazovno igrati u tom filmu s obzirom na činjenicu da su vam kolege filmske veličine kojima sam se divio kao dječak te dosta puta ih gledao u kinu, tako da sigurno je bila velika želja da se pokažem pred njima u najboljem mogućem svjetlu. Moram sad da vam kažem da je kinematografija te sama produkcija snimanja u tom periodu, za razliku od ovog današnjeg, bila mnogo ozbiljnija i na veoma većem nivou. Tada se mnogo radilo studiozno u svakom segmentu filma i drukčijem pristupu što se da primijetiti ukoliko pogledate neke filmove tog vremena i recimo ove neke sad najnovije iz vladavine hiperprodukcije, razumijete me. Ne znam možda griješim, ali barem po meni to je ipak bilo neko srećnije doba kada je riječ o filmu.

GLAS: Kad smo kod filma koji je Vama omiljeni film i zbog čega?

NINČIĆ: Sjećam se da smo kao studenti glume uživali na časovima kod Ćire Mandića koji nam je predavao istoriju filmu. Tu smo imali mogućnost da gledamo najbolje filmove najpoznatijih filmskih autora od Tarkovskog pa do Kjubrika i ostalih poznatih reditelja. Ne znam, od ovih naših domaćih filmova izdvojio bih možda film "Žena sa krajolikom" autora Ivice Matića, po meni je to jedan od najboljih naših filmova.

Što se tiče svjetskih filmskih autora, sigurno je tu veliki Tarkovski i cijeli njegov ciklus filmova. Po meni, Tarkovski je uspio nešto što je rijetko kome polazilo za rukom, a to je da u svojim filmovima prikaže nešto što je van dometa ovog realnog, što zapravo zatire domet metafizike i zbog toga i jeste veliki. Naravno, spomenuo bih Čarlija Čaplina, velikog genijalca i čovjeka kojem ću se vječito diviti.

GLAS: Nedavno nas je napustio glumac Haris Burina, Vaš prijatelj i kolega sa klase. Kad se izgovori ime ovog zeničkog umjetnika na šta Vas prvo asocira?

NINČIĆ: To je neko ko je bio posebnog duha i energije. Nevjerovatan umjetnik! Na mojoj klasi Burina je posjedovao najviše te neke glumačke energije da tako kažem. Čast mi je bila što smo zajedno studirali i provodili vrijeme i van akademije. Mi smo studirali u klasi kod Emira Kusturice, klasa koja je jednostavno bila nukleus i iz koje su mnoge velike stvari počele, zajedno sa nama bili su još Emir Hadžihafizbegović, Nebojša Šurlan, Ajna Pečenko, Amira Gutić, Dejana Divjan i Milijana Žirević. Šta da kažem, velika šteta i nepravda sa njegovim odlaskom, mislim da je imao još štošta da pokaže i kaže.

GLAS: Da li imate nekog glumca kojem se i dan-danas divite i smatrate ga herojem svog zanata na prostoru SFRJ i zašto?

NINČIĆ: Ima mnogo ličnosti kojima se divim i sa kojima sam imao tu čast i da radim i da se družim. To su zaista bili veliki umjetnici. Odmah mi pada na um legendarni Slobodan Aligrudić, zatim Zoran Radmilović i Cica Perović. To su ljudi koji su stvarno nešto posebno nosili u sebi, uvijek sam se divio tome kako se odnose ka životu. Bili su veliki znalci svog zanata u što smo se i sami uvjerili gledajući ih više puta, kako na filmu tako i u pozorištu. Ima tu dosta velikih umjetnika koje naravno sada ne mogu sve nabrojati, njih sam naveo jer su mi najviše slični po nekom umjetničkom habitusu.

GLAS: Šta biste poručili čitaocima "Glasa Srpske" za ove novogodišnje i božićne praznike?

NINČIĆ: Poželio bih isto ono što je meni poželjela moja gazdarica Dita Sušec iz studentskih dana u Sarajevu, rekavši mi prilikom nekog mog rođendana: "Željko, želim ti puno zadovoljstava". To je bilo prvi put da to čujem i baš mi se nekako dopalo, ha-ha-ha. Možda se u toj njenoj rečenici može sve naći. Ako je čovjek zadovoljan sa zdravljem, srećom i ostalim elementima života koje ocrtavaju i krase zadovoljnog čovjeka, onda je taj čovjek stvarno srećan. Dakle, vašim čitaocima želim puno zadovoljstava koji će ih učiniti srećnim!

Muzika

GLAS: Skoro pa ne postoji glumac na svijetu, a da se ne divi prvoj umjetnosti koja ga umnogome inspiriše i nadahnjuje. Obično kažu da su glumci čudaci koji slušaju posebnu muziku pa da pitamo čija Vas muzika najviše obraduje i koji je to autor kome se divite?

NINČIĆ: Što se tiče muzike uvijek sam bio nekako mimosvijet kako se to kaže, ha-ha-ha. Recimo, ja nisam nikad bio strastveni ljubitelj rokenrola i panka koji su tada bili u jeku popularnosti. Zanimljivo da sam veliki zaljubljenik disko muzike i šlagera. Elem, što se tiče najvećih naših autora na prostorima bivše Jugoslavije i muzika koja me i dan-danas obogaćuje u svakom smislu te riječi jeste muzika velikog  našeg kompozitora i pjesnika Arsena Dedića. Bogu sam zahvalan što sam imao tu sreću da se upoznamo nekada u Mostaru. On je za mene početak i kraj. Zaista, veliki čovjek i veliki umjetnik!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana