Željko Đukić, režiser, za "Glas Srpske": "Ivanov" je priča za vremena velikih kriza

Rad banjalučkog ansambla pratio sam dvije godine. Očigledno je da je u pitanju dobro uigrana ekipa glumaca koja može da iznese ambiciozne i zahtjevne predstave.

Kazao je ovo u razgovoru za "Glas Srpske" režiser Željko Đukić govoreći o radu na predstavi "Ivanov", koja će večeras premijerno biti odigrana na velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske. Komad čije izvođenje počinje u 20 časova rađen je po drami Antona Pavloviča Čehova, dok su za adaptaciju teksta zaslužni Željko Đukić i Slavko Milanović.

- Podjela je zanimljiva kombinacija nekoliko generacija, sastavljena od mladih glumaca koji su tek završili školu, do zrelih glumaca spremnih za najveće izazove. Probe smo počeli sredinom januara i kako se približava premijera, žao mi je što se naše druženje privodi kraju. Imali smo divan susret, puno međusobnog povjerenja i istinsku razmjenu ideja - dodaje Đukić.

GLAS: Koliko prostora u radu sa glumcima ostavljate improvizaciji? I, s obzirom na Vaše višedecenijsko iskustvo Americi, kakve drugačije pristupe samom oblikovanju predstave ste unijeli u stvaranje "Ivanova"?

ĐUKIĆ: Zahvaljujući improvizacijama, glumci se brzo i relativno lako oslobađaju teksta kao literature i jezik drame podsvjesno pretvaraju u scenski jezik. Improvizacije mogu da dovedu do iznenađujućih rezultata u smislu tumačenja scene. Vjerujem da improvizacija vodi u igru, a igra u razmjenu i tu proba počinje da bude radost za sve koji učestvuju. U Americi sam imao sreću da sarađujem sa vrhunskim umjetnicima. Njihova otvorenost i spremnost da rade izvan utvrđenih kanona na mene je ostavila utisak i tu naviku da se proba drugačije i novo pokušavam da sačuvam i primijenim i ovdje.

GLAS:"Ivanov" je drama koja je premijerno odigrana 1887. godine. Da li je "Ivanov" priča za svako vrijeme? I po čemu ovo vrijeme danas možda više guta ljudskost, volju za životom, za borbom, za bilo čim u sferi čovjekovog djelovanja i samim tim preoblikuje Čehovljeve junake na drugačiji način?

ĐUKIĆ: "Ivanov" nije priča za svako vrijeme. Vrijeme Ivanova je vrijeme sveobuhvatne krize u kojoj svaka, ma kako naizgled bezazlena odluka može da ima katastrofalne posljedice, a da toga nismo svjesni. Ivanov je predodređen da vodi, da podučava, da planira i razmišlja u svoje i u ime zajednice. Ali on to ne čini. Povlači se u sebe. Gubi snagu, vjeru, gubi se u živom blatu malograđanštine za koju je kriza normalnost. Postoje izvjesno nerazumijevanje između Ivanova i njegove okoline. Drugi su im prioriteti, druge vrijednosti. Često smo na probama postavljali pitanja zašto je to tako. Zašto umni ljudi stradaju u vremenima krize? Zašto se povlače u sebe? Zašto ih nema da nas iz krize izvedu? Gdje su vizionari?

GLAS: Da li smo sada, poput Ivanova, individue koje prerano postaju umorne, od rada, od sveopšte čamotinje, inertnosti, razočaranosti i svega sa čime se svakodnevno borimo? Kako Čehovljev junak (ili junaci) mogu da pomognu pri sagledavanju i samosagledavanju stvarnog života?

ĐUKIĆ: Volim pozorište koje se bavi suprotnostima, koje nastaje kao rezultat binarnih ideja i koje je upravo zbog toga neuhvatljivo. Sviđa mi se pozorište u čijem je središtu glumac i koje i posle svih polemika, analiza, rasprava i estetskih eksperimenata ostavlja tajnu. I zato Željko (Željko Erkić, koji igra glavnu ulogu), i ja nismo tražili analogiju u Ivanovu već smo u njegovoj permanentnoj upitanosti tragali za kontradikcijama s obzirom na to da on nije tragični heroj već komični katalist koji zbunjuje i unesrećuje ljude oko sebe.

GLAS: "Ljudi kao što je Ivanov ne rješavaju pitanja, nego padaju pod njihovim teretom" je nešto što je svojevremeno Čehov kazao o svom junaku. Kako Vi opisujete ili doživljavate svog Ivanova?

ĐUKIĆ: Htio sam da Ivanova približim našem doživljaju krize i istorije i našem osjećanju težine nasljeđa. Govoreći o preranom umoru i umiranju, Čehov je volio da kaže da je, između ostalog, nepregledni prostor Rusije dio stvarnosti koja je nemilosrdno uništavala ruskog čovjeka. Mi nemamo te prostorne distance, stepu, ali imamo drugu vrstu opterećenja. U eseju " O Gavri Vučkoviću i povodom njega" Andrić kaže "Gledane isključivo sa tačke sa koje su krenule u borbu, sve te ličnosti koje su ostavile traga u našoj tadašnjoj kulturnoj istoriji nose manje ili više vidan fatalni znak balkanske sudbine, nasleđeno opterećenje jedne sredine u kojoj se sve sporije pokreće, teže postizava i skuplje plaća nego u ostalom svetu, i u kojoj se kulturni napori, pionirski usamljeni, opterećeni i sputani od samog početka, često i lako gube u nasleđenoj pustinji nereda i nehata, kao voda u pesku koji su navejala stoleća. U borbi, vođenoj u takvoj sredini, i ličnosti se, posve prirodno, brže troše i lakše lome."

GLAS: I ko uopšte rješava pitanja, ne padajući pod teretom? Gdje su danas oni koji nisu umorni i koji ne posustaju?

ĐUKIĆ: Na jednom mjestu Ivanov kaže, "Pred tobom je umoran i razočaran čovjek, slomljen ništavnim podvizima i spržen stidom. Jedino još imam taj stid, koji tinja i peče me iznutra." Zanimljivo je da Ivanov dovodi u vezu umor i stid. Moguće da bez stida nema ni umora?

Planovi

GLAS: Za kraj, osim rada na pomenutoj predstavi, da li možda pripremate još nešto novo i da li biste mogli nešto više da nam otkrijete?

ĐUKIĆ: Trenutno radim sa studentima treće godine glume na Akademiji umjetnosti u Beogradu i radujem se zadacima i izazovima koji nas čekaju do kraja školske godine. Dugo se bavim pozorišnom pedagogijom i smatram da obrazovanje pojedinca postaje sve dragocjenije, jer je praksa brzog sticanja novca nametnula i "masovnu edukaciju", što je pogubno za mlade ljude i njihovu budućnost. Takođe, krajem ljeta ću raditi predstavu u Čikagu, komad Stanislava Ignacija Vitkjeviča "Pragmatisti".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.