Zarez

Naš život je uzimanje i davanje, naizmjenično udisanje i izdisanje, i može da bude lijep kao nježno uzdisanje zaljubljenih ili ružan kao izopačeno dahtanje za vrat. U svakom slučaju, udisaj i izdisaj međusobno se uslovljavaju, pa nam dah savršeno predstavlja načelo životne razmjene, pomoću kojeg možemo da razmatramo i usklađujemo sve ono što uzimamo i dajemo. Mi moramo da predahnemo od udisanja tako što izdahnemo i od izdisanja tako što udahnemo; naš dah neprestano iziskuje predah; naš život vrvi od zareza, dok ima samo jednu ili tri tačke na kraju.

Iako udisaje i izdisaje donekle možemo da produžimo ili skratimo u odnosu na njihovu uobičajenu dužinu, mi se nužno vraćamo njihovoj naizmjeničnosti. Udisanje i izdisanje podrazumijevaju jedno drugo, i odvijaju se u naizmjeničnim nastavcima odvojenim zarezima. Izdisaj zarezuje udisaj, koji zarezuje izdisaj, koji zarezuje udisaj... Ti neizbježni zarezi u napredovanju ovih naših najosnovnijih težnji, usmjerenih na održanje života, navikavaju nas da prihvatimo neminovne zastoje u ispoljavanju naših težnji uopšte, ali nas i ohrabruju činjenicom da su ti zastoji samo predah u kojem svaka težnja mora da se suočava sa svojom suprotnošću i tako preispituje. Ovo ohrabrenje je najznačajnija potpora za naše strpljenje koje svaki zastoj u ispoljavanju težnje može da doživi kao zarez iza kojeg slijedi nastavak težnje, prvobitne ili preoblikovane.

Krajnje je pipavo i prevrtljivo suditi o smislu i opravdanosti ljudskih težnji prije nego što se one ispolje kao potpuno nesporna zlodjela ili dobročinstva, a za nekakav spor se uvijek nađe mjesta među ljudima; ali svakako je veći broj zareza u toku ispoljavanja jedne težnje, zbog kojih ona više puta zastane kako bi se preispitala u mirovanju, pouzdanija potvrda postojanosti i dostojanstva težnje. Zato je strpljenje, pri čijem brušenju su vrcale iskre zareza, britka vrlina.

S druge strane, težnja koja nestrpljivo hrli da se ispolji, ne zarezujući ništa od svega onoga što bi moglo da dovede u pitanje njenu doličnost, tupa je i srlja slijepo kao porok. Zareze koji se pred njom, uprkos njenoj odlučnosti da ništa ne zarezuje, neminovno ukazuju, ona doživljava kao uvredu svoje nepreispitane neupitnosti i kao bezobrazluk koji joj potvrđuje da ništa nije dostojno da je zaustavlja u njenom nepokolebljivom nadiranju ka cjelovitom ostvarenju. Međutim, svakoj težnji oko glave nezarezivani zarezi se roje, i zuje svi uglas prigovore svoje; dok ih težnja repom tjera.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.