Vojin Vukelić za "Glas Srpske": Umjetnost mora ukazati na probleme u društvu

- Sam proces je trajao nekih pet meseci. U tom periodu bilo je i nerviranja i odustajanja, ali i izuzetnih momenata. Pošto je tema na drugoj godini studija "lik", mislim da je profesor izabrao odlično delo u kom smo se svi susreli sa nečim nepoznatim, s obzirom na to da su svi likovi u delu deca koja se ponašaju i razmišljaju kao odrasli ljudi.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" glumac Vojin Vukelić povodom nedavne premijere predstave "Kući" Ljudmile Razumovske komentarišući proces stvaranja predstave koja je trajala pet mjeseci. Takođe, ovaj šarmantni mladi glumac ističe da je bilo izazovno da se namaštavaju određene situacije i postupci koji su vezani za njegovu ulogu Venjke.

- Sama uloga dečaka od petnaest godina koji želi po svaku cenu da se vrati u manastir i postane monah, bila mi je nešto nezamislivo. Čini mi se da je u savremenom dobu naročito teško razumeti potrebu da se ostavi svet i povuče u mir i tišinu, tako da mi je bilo posebno izazovno da namaštam određene situacije i postupke, rekao je Vukelić.

GLAS: Da li je prilikom procesa bilo nekih nedoumica prilikom same gradnje lika koji tumačite, a da ste ipak na kraju izašli kao pobjednik ?

VUKELIĆ: Bilo ih je, čak isuviše. Teško mi je bilo da shvatim da dete može biti toliko istrajno u svojim stavovima. Na primer, da je gladan danima, i kada dobije priliku da jede, on odbije hranu, ili da na nasilje odgovara ćutanjem. Jedan od najvećih i najzanimljivijih izazova glumačkog poziva jeste proživeti osećanja i stanja koja su nam, na prvi pogled, strana. Zato je neophodno da se glumac, udubljujući se u ulogu, udubi i u "sebe", kako bi pronašao dodirne tačke sa likom koji igra. Ponekad je za to dovoljna mašta, a nekada je potrebno upotrebiti određene postupke koji pomažu da se uđe u lik. Ja sam, na primer, odlučio da se bolje upoznam sa hrišćanskim učenjem tako što sam postio tokom uskršnjeg posta kako bih se približio Venjkinoj duhovnosti.

GLAS: Tekst potresno i hrabro razotkriva lice društvene neosjetljivosti koja je danas takođe vidljiva i pretežno naklonjena kapitalističkom sistemu gdje se empatija nalazi na dnu skale vrijednosti. U čemu je današnje društvo zastranilo i koja su to rješenja potrebna da bi danas društvo opstalo u  svijetu šunda i kiča i neoliberalizma?

VUKELIĆ: Teško mi je da govorim o društvu u celini, ali kada je u pitanju gluma, problem nastaje kada želja za zaradom nadjača želju za umetnošću.  Glumci se često doživljavaju kao neka vrsta "zabavljača", "estradnih zvezda" koji treba da uvesele publiku i skrenu im misli sa "svakodnevnih poblema".  Nemoguće je odjednom rešiti taj problem, ali mi se čini da je jedan od pravaca, u kome bi pozorišna, pa i filmska, umetnost trebalo da se kreće, ukazivanje na ključne probleme u društvu tako što će nas sa njima suočiti, a ne tako što će nas prividno razveseliti i dati nam "dvočasovno olakšanje".

GLAS: Kakvu su Vaša iskustva iz predstave "Višnjik" A. P. Čehova i inače od kakve je važnosti Čehov za mladog glumca?

VUKELIĆ: Radeći Čehova student se prvi put susreće sa glumačkom radnjom. Pored toga, učimo kako da fizičkom radnjom upotpunimo prostor između replika. U Čehovljevim dramama neke od glavnih karakteristika likova se više naziru nego što su date što nas sprema za sledeću godinu. Bilo mi je naročito zanimljivo kada sam u Narodnom pozorištu sa kolegama birao kostime za predstavu, jer smo imali priliku da ono što smo stvorili "u glavi", obučemo na sceni.

GLAS: Koje su to krilatice iz čuvenog "Sistema" Stanislavskog koje  nikad ćete zaboraviti i zbog čega ?

VUKELIĆ: Moja najdraža krilatica iz dela Stanislavskog nalazi se u lekciji "Osećanje istine i vera" i može se poistovetiti sa onim "da je najbolji glumac najveće dete". Poput devojčice koja se prema parčetu drveta odnosila kao da je to njena beba, tako je potrebno da se glumac prema drvenom ili plastičnom maču ophodi kao da je pravo gvožđe, a partner nije moj drug sa klase nego ruski aristokrata s kraja devetnaestog veka.

GLAS: Kada ste shvatili da je gluma poziv koji se ne odbija i gdje biste voljeli da Vas ovaj poziv odvede, tačnije koliko se mladom umjetniku teško probiti na umjetničkoj sceni?

VUKELIĆ: Stvarnu želju za glumom sam dobio igrajući u amaterskoj predstavi "Kralj Ibi". Najviše mi je prijala sloboda koju sam otkrio na sceni i uzvišenost koja mi je to tada bila nepoznata. Voleo bih, naravno, da se ostvarim kao pozorišni glumac, ali i pored toga bih želeo da u jednom periodu svog života imam svoju "glumačku trupu" koja će, poput putujućeg pozorišta, gostovati po manjim mestima i prikazivati ljudima da postoji nešto drugačije od onoga na šta su navikli.

GLAS: Čime se bavi Vojin Vukelić kada ste izvan glumačkog svijeta?

VUKELIĆ: Iskren da budem obaveze ne ostavljaju puno slobodnog vremena. Kada se nađe malo vremena, volim da kuvam, isprobavam različita jela i kuhinje različitih naroda - što se i vidi po meni (smijeh). Takođe, obožavam muziku, ne radim ništa ako nemam u pozadini neku vrstu muzike. Ono u čemu naročito uživam jeste uzgajanje ptica - golubova specifično, mada volim sve životinje odmalena. Kolege s klase mogu da potvrde da volim i da majstorišem i stalno nešto pravim - čak sam i kupio neki alat pa u fundusu često pravim kostime, police i razne (ne)potrepštine (smijeh).

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.