Foto: Vladimir Kecmanović: Filmovi masakriraju romane
Pisac sme da piše o čemu god hoće, uopšte ne mora da se bavi velikim društvenim problemima, ako ga inspirišu neke druge teme. Ako bih pronašao srećnu umetničku perspektivu, rado bih pisao i o dalekoj prošlosti… Ili, tačnije - ne pisao, nego napisao. Već sam pisao jedan roman smešten u daleku prošlost, ali nisam bio zadovoljan urađenim, pa sam, barem na neko vreme, odustao.
Rekao je ovo u intervjuu za "Glas Srpske" književnik Vladimir Kecmanović, čiji se novi roman "Sibir" našao nedavno pred čitaocima. Kecmanović je veliku popularnost stekao putem romana "Top je bio vreo", koji je podigao "veliku prašinu" u književnim krugovima.
* GLAS: Šta Vam je bila inspiracija za novi roman i zašto ste glavnu junakinju istovremeno i kaznili i nagradili?
KECMANOVIĆ: Podsticaj da počnem sa pisanjem romana "Sibir" dobio sam od Tatjane Petrović, nekadašnje urednice "Samizdata B92", koja je u to vreme pokretala ediciju savremene srpske proze za izdavačku kuću "Profil". Tražila mi je novi roman. Rekao sam da pišem dugačak roman, koji neće biti skoro gotov. Pitala me je: "A zašto za nas, u predahu rada na toj velikoj knjizi, ne bi napisao ljubavni roman po porudžbini?" Bila mi je zabavna ta ideja. A uklopila se u plan da jednom napišem roman u prvom licu ženskog roda i dokažem da pisanje famoznog "ženskog pisma" ne može da bude uslovljeno polom autora. Naravno, stvar je dobila oblik u skladu s mojom poetikom, što sa ljubavnim romanom kakav je Tanja imala u vidu i ima i nema veze. Ona bi rekla: Više nema nego što ima. I verovatno je u pravu... Kako bilo, moje žensko pismo je postalo prilično žestoko i "politički nekorektno", i Tanja i ja smo napustili "Profil", a prvoj urednici, bez koje "Sibira" ne bi bilo, posvećujem ovu knjigu... Zašto sam junakinju i kaznio i nagradio? Nisam o tome razmišljao na taj način. Ali, ako ste u pravu - i kazna i nagrada su došle nezavisno od mog plana. U skladu sa unutrašnjom logikom dela. Po kojoj, kao i u životu, kazna i nagrada ne idu jedna bez druge.
* GLAS: Prethodni roman "Top je bio vreo" je ekranizovan. Da li biste voljeli da se to desi i sa "Sibirom" i koga biste željeli da vidite kao reditelja, a koga kao glavnu glumicu?
KECMANOVIĆ: I voleo bih, i ne bih voleo. S jedne strane, ekranizacija je dobra reklama za roman, a ni finansijski aspekt te stvari nikako nije zanemarljiv. S druge strane, pisca ne može da ne nervira kad gleda kako mu masakriraju delo. A ekranizacija bez masakriranja predloška nije moguća. Ako se kao plod tog silovanja književnog dela izrodi nova umetnička vrednost - onda poduhvat ima smisla. Ako ne - ostaje gorak ukus u ustima, što je, nažalost, i ne samo kod nas, najčešći slučaj… Pošto filmadžijska pravila piscu ne dozvoljavaju da ima poslednju reč, a kasno je da počnem da se bavim režijom, jedino što sa ekranizacijom "Sibira" mogu da uradim je da insistiram na reditelju kom umetnički verujem kao sebi. A takvih, opet nažalost, kod nas nema mnogo. Ako neko od njih bude zainteresovan, filma po "Sibiru" će i biti… Odlično vam je pitanje u vezi sa glavnom glumicom, jer bi u tom filmu dobar izbor glavne glumice predstavljao ključ uspeha. A izazov i muka je što bi ta glumica morala da bude veoma mlada, pa bi pri izboru moralo da se kocka… Idealno rešenje bi bila neka nova Branka Katić… Postoje dve mlade glumice između kojih bih, da sam reditelj, birao. Jedna od njih je iz Banjaluke. Ali, o tom potom…
* GLAS: "Sibir" je metafora za kaznu. Šta je po Vašem mišljenju najveća kazna za jednog pisca?
KECMANOVIĆ: Ne bih tu pisca odvajao od ostalih ljudi.
* GLAS: Koje novije knjige srpskih pisaca su Vam se posebno dopale i zbog čega?
KECMANOVIĆ: Upravo sam pročitao "Pre nego što sve počne da se vrti", novu zbirku velike srpske pesnikinje Milene Marković. To je vrhunac naše savremene književnosti. I nešto s čim ovo vreme bez stida može da se predstavi istoriji. Zbog čega? Zbog toga što je genijalno.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.