Vitomir Martić: Pisanje u bokserskim rukavicama

Ne mogu pisati za sebe. Pisanje je moj način komunikacije sa svijetom u kojem živim i sa samim sobom. Nisam sam sebi dovoljan. Niti sam Bog, niti zvijer, kako kaže Aristotel. Radim ono što osjećam putem intuicije, osjećanja, razmišljanja.

Ovo je u intervjuu za "Glas Srpske" rekao pisac Vitomir Martić, čija je knjiga "Iza zidina" nedavno izašla u izdanju "Besjede" i "Ars Librija". Nekadašnji bokser, rođen u Sarajevu, a koji danas živi u Švedskoj, postao je poznat široj čitalačkoj publici kada je objavio roman "Put za Santa Klaru", koji je ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu.

* GLAS: Da li boks i pisanje imaju dodirnih tačaka?

MARTIĆ: Dvije najsvetije stvari na svijetu su boks i pisanje. Boks je kult, nije sport; totalno razgolićavanje duše. Kada bokser ide prema ringu, prate ga aplauzi iz publike. Približavajući se borilištu, publika i prijatelji nestaju. Kada ulazi u ring, potpuno je sam. Jedini čovjek koji ga u tom momentu na svijetu razumije je njegov protivnik. Radi se o respektu. Postoje dva čovjeka sa dva respekta. Jedan drugom treba da oduzmu taj respekt, tako da ga poraze, ponište, unište. Poslije meča jedini čovjek koji razumije pobjednika je onaj koji je izgubio. Zato se oni ljube. Rijetko ko to može da razumije. Zbog toga boks i jeste vječita tema umjetnosti kroz književnost, film. Imamo Hemingveja, Londona. U današnje vrijeme imali smo fantastične pjesnike boksere. Čitao sam pjesme Mate Parlova, Miodraga Perunovića, Marijana Beneša. Najveći pjesnici sa ovih prostora treba da im skinu kapu. Oni su dosegli u sportu kojim su se bavili sam vrh. I manje proslavljeni bokseri nose sa sobom fantastične priče. Bokseri su uvijek na životnoj ivici i zaista imaju šta da kažu, bili oni svjetski prvaci ili manje uspješni.

* GLAS: I junaci iz Vaših knjiga su sa ivice. Zašto?

MARTIĆ: Ljudi sa margina su autentični. I sam dolazim iz takvog svijeta, jer sam radničko dijete i odrastao sam bukvalno u getu u jednom dijelu Sarajeva, a u Švedskoj sam živio na mjestima gdje smo svi koji smo došli sa strane bili sabijeni na sličnim prostorima. Razumijem taj svijet kome pripadam. Razumijem i onaj drugi svijet, samo taj svijet ne razumije ovaj u kojem živim, zbog čega postoji taj vječiti sukob. Ljudi sa margine su nosioci promjena, jer ta snaga dolazi od njih. Ljudi koji imaju izgrađen status u društvu, koji su dio vladajućeg sistema, bore se da ne dođe do promjena, jer njima promjene ne odgovaraju. Zato oni zaglupljuju mase kroz školstvo. Na zapadu postoji razvijena tehnologija i njima ne trebaju pametni ljudi. Oni će naučiti ljude da pritišću dugme. Putem tehnologije oni će da održavaju taj sistem. Najmanje što im treba je promjena, a da bi se društvo mijenjalo, potrebni su jaki ljudi, individue. Ljudi koji nose pozitivni duh promjene biće satrti. 

* GLAS: Zbog tema i motiva kojima se bavite, porede Vas sa Dragoslavom Mihailovićem. Kako Vi vidite sličnosti između njegovih i Vaših djela?

MARTIĆ: Ima sličnosti. Mihailovićev roman "Kad su cvetale tikve" je obilježio moje sazrijevanje, pošto ima dosta sličnosti sa mojim životnim putem. U Mihailovićevom romanu, bivši bokser bježi u Švedsku. Kada sam 1994. godine išao u tu zemlju, na putu do aerodroma kupio sam tu knjigu i sa njom sam otišao iz sveg onog ludila.

Ivo Andrić

Što se tiče estetskog dijela, niko u istoriji književnosti nije ni blizu Ivi Andriću, jer on od sijalice napravi roman, a to ne može niko. Sa druge strane, mnogi pisci upropaste zanimljive priče. Sa Andrićevom rečenicom, i njegovim načinom oživljavanja tih riječi, ne može se ni Dostojevski  porediti. Dostojevski ima vjerovatno jači filozofski dio, ali u estetskom dijelu niko nije ravan Andriću - rekao je Vitomir Martić.   

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.