Velimir Blanić: Smijeh je najbolje sredstvo za analizu društva

Nijedna predstava se ne može "skuvati" po jednom receptu, jer je svaki komad živ organizam koji zavisi od energije ansambla, režiserovog koncepta i odnosa s publikom. Ali ako bih morao izdvojiti nekoliko ključnih sastojaka koji su učinili predstavu "Kroz život sa Veljom" tako uspješnom, rekao bih da su to iskrenost, autentičnost i kontakt s gledaocima.

Ova predstava je specifična po tome što nije klasična komedija s fabulom i linearnim razvojem radnje, već je više priča iz života, o svakodnevnim situacijama, o malim, ali suštinski važnim životnim trenucima. 

Rekao je ovo za "Glas Srpske" Velimir Blanić, glumac i pedagog, objašnjavajući u čemu je tajna recepta po kojem je "skuvan" komad "Kroz život sa Veljom", koji svoj život na sceni nastavlja gostovanjem na pozorišnom festivalu "Dani komedije" u Bijeljini. Poznati umjetnik kaže da je publika prepoznala sebe u ovom tekstu, a ostalo je samo stvar uspješnog spoja cijele ekipe.

- Ono što je najzanimljivije jeste da publika prepoznaje sebe u tim scenama, bilo da su u pitanju porodične razmirice, nesnađenost u modernom vremenu ili nesporazumi koji nas svakodnevno prate. Režija Slobodana Perišića dala je predstavi posebnu dinamiku, on je majstor u pronalaženju prave mjere između humora i emocije. Vrlo je važno da komedija ne bude samo smijeh radi smijeha, već da ima dublju poruku, da u sebi sadrži i onu notu koja tjera na razmišljanje. Osim toga, jedan od bitnih faktora uspjeha je i muzika uživo, koja predstavu čini toplijom, a atmosferu bližom publici. Kada sve to spojite - iskrenost teksta, energetsku razigranost, muzičku podlogu i iskustvo koje publika može da prenese na sebe - dobijete predstavu koja ne samo da nasmijava nego i ostavlja trajan utisak - rekao je Blanić.

GLAS: Danas eterom vladaju novonastale serije sa krimogenim temama u kojima vrve poruke moralnog mrtvila i mračnih emocija. Ne čini li Vam se da smo malo prekardašili s tim, kao da smo zaboravili da prikažemo život na ekranima u kom bi se olakšala surova realnost? Uzgred, gdje je nestala nacija koja je dala "Srećne ljude" i "Bolji život" ili pozorište kojim su vladali Nušić i Kovačević? 

BLANIĆ: Čini mi se da smo u jednom trenutku, svjesno ili nesvjesno, krenuli da veličamo mrak. Mračne teme, kriminalističke priče, korupcija, surovi likovi - sve je to postalo dominantno u filmskoj i televizijskoj produkciji. I, naravno, to ima svoju publiku jer, htjeli mi to priznati ili ne, sve to jeste dio realnosti u kojoj živimo. Ali čovjek nije stvoren samo da trpi teret svakodnevnice, on mora da ima izduvni ventil, a jedan od najboljih načina da se nosi sa životom je humor. Sjećamo se serija poput "Srećnih ljudi" i "Boljeg života" koje su bile pravi svjetlosni momenti na malim ekranima. Govorile su o običnim ljudima, njihovim problemima, njihovim malim pobjedama i porazima, ali na način koji nas je nasmijavao i u isto vrijeme podučavao. To je bio humor koji nije ponižavao, koji nije vrijeđao inteligenciju, već je bio duboko utkan u naš mentalitet. Slično je i sa pozorištem. Nušić je prije više od sto godina pisao o ljudskoj gluposti, pohlepi, licemjerju i porodičnim odnosima, a te teme su i danas apsolutno relevantne. Kovačević je nastavio tim putem, gradeći karaktere koji su prepoznatljivi na svakom ćošku Balkana. Ali izgleda da je neko odlučio da su takve priče "zastarjele" i da se sada moramo baviti samo tamnim stranama života. Ja mislim da je komedija, posebno životna komedija, apsolutno neophodna. Ne da bi nas zabavljala na površan način, nego da bismo kroz smijeh bolje razumjeli sebe, ljude oko nas i svijet u kome živimo. 

GLAS: Igrali ste uspješno u dramskim komadima podjednako kao i u komedijama. Međutim, izgleda da ipak Vaš glumački habitus više naginje ka komediografskim elementima u kojima ste u više navrata uspjeli da dokažete da ste neko ko umije da nasmije publiku, što je sasvim sigurno jedan od najtežih glumačkih zadataka, ali se u određenim krugovima komedija i dalje olako tretira kao populistički teatar? 

BLANIĆ: Taj stav da je komedija neka vrsta "lake" umjetnosti postoji odavno, ali je potpuno pogrešan. Komedija je, ako mene pitate, jedan od najzahtjevnijih glumačkih žanrova. Smijeh je stvar preciznosti, ako promašite ritam, ako naglasak nije na pravom mjestu, ako ne osjetite trenutak kad treba stati ili produžiti, efekat se gubi. Drama vam dozvoljava izvjesnu slobodu, ali u komediji sve mora biti u milisekundu tačno. Tokom karijere sam imao sreću da igram u veoma raznovrsnim komadima, i u dramama i u komedijama, ali moram priznati da mi komedija posebno leži. Možda zato što u njoj pronalazim pravi izazov, kako publici prenijeti jednostavnu, svakodnevnu situaciju na takav način da je dožive drugačije, da se iskreno nasmiju, ali i da u tome prepoznaju neku dublju poruku. Ipak, u nekim krugovima još postoji mišljenje da je komedija "lakši" žanr, nešto što se radi za zabavu, a ne za umjetnički izraz. To je potpuno netačno. Dovoljno je da pogledamo najveće svjetske i domaće komediografe: Nušića, Gogolja, Molijera, Kovačevića, i da vidimo da njihovi komadi nisu samo urnebesno smiješni nego i duboko promišljeni, kritički usmjereni i filozofski jaki. Smijeh je najbolje sredstvo za analizu društva, a dobar komedijaš je ujedno i najoštriji posmatrač stvarnosti. Ponekad mislim da je razlog što se komedija potcjenjuje u tome što ona, naizgled, izgleda lako. Kad nešto izgleda kao da dolazi spontano, ljudi misle da se to dešava samo od sebe. A zapravo iza svakog uspješnog humorističkog trenutka stoji ogroman rad, precizna tehnika, tajming, razumijevanje publike. Smijeh nije slučajan, on je rezultat velikog truda. I baš zbog toga vjerujem da je komedija, kada se radi kako treba, jedan od najozbiljnijih i najvrednijih vidova umjetnosti.

GLAS: Kad smo već kod komedije, Vi ste pozorišnoj publici najpoznatiji iz predstave "Cijelo tijelo tu me boli" autora Nikole Pejakovića. Sada, kada evocirate uspomene na ovu predstavu, da li ste očekivali ovakav uspjeh na samom početku i koji je ključni faktor njene dugovječnosti na sceni? 

BLANIĆ: Iskreno, niko od nas nije mogao predvidjeti da će "Cijelo tijelo tu me boli" postati predstava koju će publika i dalje obožavati godinama nakon premijere. U trenutku kada radite neku predstavu, imate osjećaj da u njoj postoji nešto posebno, ali nikada ne znate da li će to zaživjeti na sceni, da li će se publika povezati s tim na pravi način. Međutim, već na prvim izvođenjima bilo je jasno da ova predstava ima "nešto" što je izdvaja. Taj humor, koji nije samo smijeh radi smijeha, već je prožeta životnim situacijama, izazvao je reakcije koje nismo mogli ni zamisliti. Ljudi su se smijali, ali su se istovremeno i prepoznavali u tim situacijama. I mislim da je baš taj element, taj osjećaj bliskosti, bio ključ njene dugovječnosti. Jedna od najvećih snaga predstave je tekst Nikole Pejakovića. On ima tu sposobnost da obične, svakodnevne stvari pretvori u nešto što istovremeno zabavlja i pogađa. Komedija je najuspješnija onda kada nije samo zabava, nego kada u sebi nosi istinu. A ova predstava upravo to radi, kroz humor govori o stvarima koje svi doživljavamo, ali i životnim kompromisima koje moramo prihvatiti. Ono što je takođe važno jeste dinamika između glumaca. Mi ovu predstavu nikada nismo igrali "po šablonu". Svako izvođenje je drugačije, energija se mijenja, prilagođava se publici, trenutku, atmosferi u sali. I to je razlog zašto predstava i dalje djeluje svježa iako je izvodimo godinama. Dakle, nismo mogli predvidjeti ovakav uspjeh, ali sada, kada gledam unazad, razumijem zašto traje, jer nije izgubila ono najvažnije: iskrenost. 

GLAS: Postoje razni sistemi u svijetu, takozvani modeli po kojima mladi glumci uče zanat: Stanislavski, Mihajl Čehov i mnogi drugi. Ali koji je to "sistem" glume koji nameće Velimir Blanić svojim studentima ili svako stvara svoj kreativni sistem? 

BLANIĆ: Ne vjerujem u jedan apsolutni sistem koji bi bio najbolji za sve. Gluma je duboko lična, svaki glumac mora pronaći svoj put i svoj način rada. Ono što možemo da uradimo kao pedagozi jeste da studentima damo osnove, alate, metode koje će im pomoći da se izgrade, ali na kraju oni sami moraju da otkriju šta im najviše odgovara. Stanislavski je temelj, tu nema dileme. Njegov sistem uči glumca kako da gradi ulogu kroz unutrašnju istinu, kako da razumije motive svog lika i kako da bude organski istinit na sceni. Ali on nije jedini put. Mihajl Čehov je dao ogroman doprinos glumačkoj igri kroz psihološku gestiku, kretanje, rad na mašti. Brehtov teatar je drugačiji - on traži distancu, analitičan pristup, odnos prema publici. Šta od svega toga studenti uzmu, zavisi od njihovih afiniteta. Ja ih ohrabrujem da istražuju, da isprobavaju različite metode, da ne kopiraju, već da grade svoj glumački identitet. Važno mi je da studenti razumiju da je tehnika neophodna, ali da nije dovoljna - gluma je živ proces, stalno prilagođavanje, stalno učenje. Takođe, insistiram na tome da glumac ne može da se osloni samo na jedan sistem. Ono što funkcioniše u jednoj ulozi, ne mora u drugoj. Nekad je potrebno ući duboko u psihologiju lika, nekad je potrebno raditi izvan tijela, nekad je humor jedini put da se dođe do istine. Najbolji glumci su oni koji imaju širinu, koji poznaju više tehnika i znaju kad koju da primijene. Na kraju, gluma je kreativan čin. Ne možemo je staviti u kalupe. Ono što mogu da naučim studente je da budu otvoreni, radoznali, da grade svoj metod kroz iskustvo. Jer svaka uloga je novi izazov i zahtijeva novi pristup. Zato ne namećem jedan sistem, već im pomažem da otkriju svoj. 

GLAS: Gospod Vas je nadario još jednim velikim darom, a to je muzički talenat. Pored pozorišne umjetnosti, Vi pjevate, svirate i imate svoj bend. Kako doživljavate ovu prvu umjetnost i koliko je teško sve te forme umjetnosti uskladiti u jednom čovjeku? 

BLANIĆ: Muzika i gluma su kod mene uvijek bile isprepletene. Ne vidim ih kao odvojene discipline, već kao dva različita načina pripovijedanja. I gluma i muzika prenose emociju, pričaju priču, komuniciraju sa publikom. Jedina razlika je u mediju - u jednom slučaju koristite tekst i tijelo, u drugom melodiju i ritam. Odrastao sam uz muziku i ona mi je uvijek bila prirodan način izražavanja. Kada svirate ili pjevate, vi stvarate atmosferu, gradite raspoloženje, baš kao i u glumi. U mnogim predstavama muzika je ključni element, bilo kao podloga, bilo kao aktivni dio scenskog izraza. Volim kada se ta dva svijeta spoje na sceni. U nekim projektima sam imao priliku da to istražujem, recimo, kada predstava koristi muziku kao dramaturški alat, ne samo kao ukras. Da li je teško uskladiti sve te forme umjetnosti? Zavisi kako gledate na to. Jeste izazov, jer svaka od tih disciplina zahtijeva vrijeme, vježbu, posvećenost. Ali meni nije naporno, jer to ne posmatram kao obavezu. To je sve jedan isti tok stvaranja. Nekim danima više mi prija muzika, nekim više gluma, ali to je za mene jedan te isti nerv - umjetnost komunikacije, pričanje priča kroz različite forme. Muzika mi, takođe, daje neku slobodu koju gluma možda nekad ograničava. 

GLAS: Dugo godina bavite se pedagoškim radom. Zaposleni ste na Akademiji umjetnosti u Banjaluci kao redovan profesor i do sada ste ispratili tri glumačke klase. Šta je to najvažnije za studenta glume što treba da ponese u svojim koferima "znanja", kako često umijete da kažete na časovima glume? 

BLANIĆ: Gluma je istovremeno i zanat i umjetnost. Kao što stolar mora da zna kako se drži alat, tako i glumac mora savladati osnove svog poziva: glas, tijelo, ritam, prostor, partnerstvo na sceni. Ali to je samo tehnički aspekt. Ono što glumca čini posebnim nije samo vještina nego način na koji tu vještinu koristi, njegova osjetljivost, inteligencija, sposobnost da razumije i proživi emocije. Zato studentima uvijek govorim: "Posmatrajte život!" Gluma je priča o ljudima, a najbolji način da naučite o ljudima je da ih gledate, slušate, razumijete. Kako neko sjedi u autobusu, kako ćuti kad mu je teško, kako neko govori, kako reaguje kad mu se smijete… Te "sitnice" prave razliku između mehaničkog izvođenja uloge i istinskog oživljavanja lika. Pored toga, disciplina je jednako važna kao i inspiracija. Pozorište ne trpi površnost. Ako neko želi da se bavi ovim poslom, mora biti spreman na konstantnu posvećenost, red, rad, ponavljanje. Veliki glumci nisu samo talentovani već su i uporni, posvećeni i spremni da stalno rade na sebi. I na kraju - hrabrost. Gluma je izlaganje, otkrivanje sebe. Ko nije spreman da bude ranjiv, da dio sebe daje svakom liku, ne može zaista dosegnuti dubinu ovog poziva. Zato studentima poručujem: "Ne bojte se da budete iskreni na sceni, da tražite, da griješite, da istražujete. Jer, u krajnjem slučaju, gluma nije samo tehnika, nego traganje za istinom u svakom liku koji igrate". 

GLAS: Radili ste i radite u skoro svim pozorištima u Banjaluci, gostovali ste širom regiona, polako niču novi teatri i stvaraju se nove generacije pozorišnih radnika. Kako Vam se iz zanatske, ali i pedagoške perspektive danas čini pozorišna scena kod nas u odnosu na okruženje?  

BLANIĆ: Pozorišna scena kod nas prolazi kroz jedan zanimljiv, ali i izazovan period. S jedne strane, vidljiv je entuzijazam mladih glumaca, reditelja i dramaturga koji žele da stvaraju nove, svježe projekte. Pojavljuju se nove trupe, nezavisne produkcije, festivali koji daju prostor drugačijem teatru, i to je nešto što me posebno raduje. S druge strane, institucionalna pozorišta se često bore sa ograničenim resursima, produkcijskim izazovima i nedostatkom prostora za istraživanje. Iako imamo talentovane ljude, ponekad se osjeća nedostatak podrške koja bi omogućila da se naprave hrabriji iskoraci u teatru. U regionu se taj problem takođe osjeća, ali možda nešto manje u sredinama gdje su produkcijski uslovi stabilniji. Ono što primjećujem kao trend je da publika sve više traži interaktivan, neposredan teatar. Klasični dramski oblici i dalje imaju svoju publiku, ali postoji veliko interesovanje za komade koji razbijaju četvrti zid, koji uvode muziku, pokret, nove forme scenskog izraza. I mislim da je to pravac u kojem bi naš teatar trebao da ide, da ne bježi od tradicije, ali da ne bude ni zarobljen u njoj. Uprkos svim izazovima, ja sam optimista. Pozorište je uvijek preživljavalo krize, i vjerujem da će i sada. Dok god postoje ljudi koji imaju šta da kažu i publika koja je spremna da ih sluša, pozorište će živjeti. 

PEDAGOGIJA

GLAS: Kako Vam se budućnost teatra čini iz perspektive pedagoga?

BLANIĆ: Iz pedagoške perspektive, najveći izazov koji vidim jeste kako mlade glumce pripremiti za svijet pozorišta koji nije više "siguran posao". 
Nekada je glumac po završetku akademije mogao da očekuje zaposlenje u institucionalnom teatru, ali danas se sve više radi projektno, u različitim produkcijama, često na više strana. Zato studentima govorim da moraju biti fleksibilni, da moraju sami stvarati prilike, udruživati se, inicirati projekte. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.