Tok

Do naših dana, iz prošlosti, dospjelo je, između ostalog, i jedno starogrčko zapažanje pripisano čovjeku kojeg pamtimo po imenu Heraklit. To zapažanje izraženo je tvrdnjom koja kaže da sve teče. Život teče, svijet teče, život i svijet su u toku... Opšti tok ima svoja račvanja i grananja, pa otud nastaje bezbroj tokova, razvrstanih na glavnije i sporednije. Takođe, ispostavilo se da volja nastoji da neke tokove preusmjeri, a neke i zaustavi, pa su ljudi, mnogo stariji od Heraklita, počeli da upošljavaju svoje stvaralaštvo kako bi opredmetili različita sredstva za djelovanje volje na tok. Jedno od tih sredstava poznajemo pod nazivom čep.

Čep sputava tok, onemogućuje protok, ali kao što može da začepi, on može i da otčepi, da oslobodi tok, da omogući protok. Mi nabijamo i vadimo čepove, sebi i oko sebe. Začepljujemo, otčepljujemo, pročepljujemo, i ponekad pokušavamo da utičemo na tok stvari tako što nekoga načepimo ili tako što se nekome čepimo.

Istorijski tok, kao dotok prošlosti u svijest sadašnjosti, pun je čepova. Ne možemo da živimo bez ikakvog pamćenja i bez sjećanja na protekli život, naš i onaj koji mu prethodi. Čovjek u kojeg bi bio čvrsto nabijen čep potpunog zaborava, mogao bi da obitava jedino u zdravstvenim ustanovama koje bi mu pružale baštovansku njegu, tokom nedovršivog sklapanja vadičepa za čupanje takvog čepa. Međutim, izgleda da beskrajna širina korita istorijskog toka daleko premašuje opseg našeg pamćenja, pa je sve što u sadašnjosti možemo da znamo o toku istorije prepuno čepova zaborava i tajne, koji taj tok ne zaustavljaju u potpunosti, ali mu bez ustručavanja sužavaju struk na, više ili manje skladnu, ljudsku mjeru.

Svaki trenutni tok života, koji nazivamo sadašnjost, takođe obiluje čepovima. Misli koje nastojimo da zaokružimo i radnje koje nastojimo da sprovedemo često nailaze na čepove, koji tu stoje igrom slučaja, ili ih je neka volja tu uglavila. Ovo nije uvijek nepoželjno, jer tako provjeravamo koliko smo preispitali naše misli i radnje. Čep sadašnjosti postaje sve nepoželjniji kako postaje čvršća naša uvjerenost da svako preispitavanje samo potvrđuje valjanost naših misli i radnji. Ako i nadalje ništa i niko ne uspije da nas razuvjeri, mi u jednom trenutku počnemo da osjećamo bujicu životnog toka od kojeg nadolazi neminovnost naših misli i radnji, toliko da se mi silno uskomešamo, i mućkamo, i mućkamo, dok ne izbijemo čep kao iz boce pjenušavog vina. Onda poteče slavlje, veselje, možda i mamurluk...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.