Tarabuka

Onda kada je prvobitne udarce čvrstih predmeta, jednih o druge, zamijenilo bubnjanje o kožu zategnutu preko oboda šupljeg predmeta, za ljude je otpočelo istinsko cupkanje, koje vjerovatno više nikad neće prestati. Ritam, koji je zakonomjeran za život i zdravlje, za ishranu, nuždu, san, razmnožavanje, rad, razonodu..., dobio je s bubnjanjem mogućnost spoljnog naglašavanja, što nam je razgovjetnije osvijestilo naš životni ples.

Pluća dišu, srce kuca, stomak klokoće, noge koračaju ili trče, ruke veslaju ili ubiraju, prsti prebrojavaju ili zapisuju, kukovi važu ili kruže, ramena se tovare, kičma se savija i ispravlja, uvijek u ritmu godine, mjeseca, sedmice, dana, i bubnjanja o zategnutu kožu. Čovjek kojem je ritam narušen, spolja ili iznutra, može da dospije u izuzetne neprilike, koje mu i najjednostavniji život čine nemogućim. Njegova opsjednutost nastojanjem da uhvati ritam i iznova ga uspostavi ponekad se zbije u koljenima, ponekad u prstima, ponekad u grudima, pa on ubrzano i nemirno cupka, lupka ili dahće. Zbog ovakvih i mnogih drugih slučajeva, uloga bubnjara u društvu treba da se sagleda odgovorno, i bubnjarsko usavršavanje moralo bi da bude podržano i priznato jednako kao i ljekarsko.

U međuvremenu postajemo milosrdniji prema životinjama, manje ih deremo, i proizvodimo vještačku kožu koju zatežemo na bubnjeve. Istovremeno naša sopstvena koža postaje osjetljivija. Čulo u koje imamo daleko najviše povjerenja je čulo dodira, ono gotovo da ne zna da laže. Najpouzdanija istina za nas je ona koju opipamo kožom i nervnim završecima u njoj, koji tu istinu sprovode u moždanu koru čija površina odgovara površini kože na tijelu. Koža je pametan omotač tijela, koji unutrašnju materiju, kao što je znoj, propušta napolje, a unutra ne propušta spoljnu materiju nego istinu o njoj.

Jasno je da je vrhunac čula dodira, koji koža može da iskusi, međusobni dodir dvije kože. Iz takvih dodira nastaje najveća bliskost u kojoj se, u najuspjelijim slučajevima, istina i ljubav stapaju i postaju jedno kao i tijela kroz koja struje i čije se kože dodiruju u ritmu titranja. Jasno je takođe da nasuprot ovome može da se iskusi i čitav niz vrlo neprijatnih dodira, od kojih bih izdvojio dodir komarca, jedinog bića čije usmrćene jedinke pristajem da nosim na duši, i to u mnogobrojnoj sviti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.