Tara Jovanić za Glas Srpske o izazovima i radostima koje nosi svijet pozornice

Nisam očekivala nagradu za glumicu večeri, posebno jer sam još student i tek gradim svoj put. Rad sa iskusnim kolegama mi je dao mnogo više nego što sam mogla da zamislim i to mi je najvažnije. Nagrada mi je lijepa potvrda da sam na dobrom putu, ali za mene je najvažnije da nastavim da radim i učim. Znam da je preda mnom još puno rada i izazova, ali to me ne plaši, naprotiv, raduje me.

Rekla je ovo za "Glas Srpske" Tara Jovanić, talentovana glumica i student završne godine na Akademiji umjetnosti, komentarišući koliko joj znači osvojena nagrada na pozorišnom festivalu "Mostarska liska" za ulogu Eve u predstavi "Razbijeni krčag" autora Hajnriha fon Klajsta, a u režiji Tatjane Mandić Rigonat. 

Talentovana umjetnica kaže da su pripreme za ulogu Eve bile zahtjevan proces, uz mnogo preispitivanja, ali da je precizno napisan tekst olakšao sve izazove tog zadatka. 

- Pripremajući se za ulogu Eve osjećala sam veliku odgovornost i prema samom tekstu, i prema temi kojom se bavi. S jedne strane, nije mi bilo teško da razumijem Evu, jer je pisac izuzetno duboko i precizno napisao komad, što mi je dalo čvrstu osnovu za rad. Takođe, rediteljka je vodila proces s velikom osjetljivošću i razumijevanjem, što mi je mnogo pomoglo u izgradnji ovog lika. S druge strane uloga Eve nosi sa sobom tešku priču i ogromnu emotivnu dubinu. Nije mi bilo lako, jer sam osjećala veliku odgovornost prema svim ženama koje su prošle kroz slična iskustva kao moj lik. Ta odgovornost me je često dovodila do preispitivanja, kako da istinito i s poštovanjem prenesem njihovu bol, snagu i borbu. U tim trenucima bilo je previranja i nedoumica, što je, vjerujem, i dio svakog iskrenog umjetničkog procesa. Ali upravo ta unutrašnja borba donijela je i najveću iskrenost u mom izvođenju. 

GLAS: Poznati su procesi kroz koje glumac prolazi tokom školovanja, tako da i nije čudno što mnogi glumu poistovjećuju sa dijagnozom, ali, naravno, u onom plemenitom značenju. Takođe, riječ "otvaranje" je od krucijalnog značaja za svakog glumca i bez tog riješenog zadatka nema glumca/umjetnika. Čuvenu fazu "otvaranja" glumci mahom, ako ne i sama većina, rješavaju tokom školovanja, ali ima slučajeva kada se to dešava nakon akademije. Kakva je Vaša definicija "otvaranja" i šta ona znači za glumca? 

 JOVANIĆ: Znam da se studiranje glume često povezuje sa nečim veoma teškim i izazovnim, i sasvim je jasno zašto, svi smo prošli kroz intenzivne procese preispitivanja, sumnje i cjelokupnog rada na sebi. 
Ali ja bih ipak voljela da naglasim koliko je to, uz sve napore, bilo i zabavno. Da, bilo je teško, ali mnogo češće je bilo uzbudljivo, veselo, puno igre i smijeha. Kada je riječ o "otvaranju", nisam sigurna da u potpunosti mogu da objasnim šta to znači ili da tačno znam u kojem trenutku se to desilo. Možda to i nije jedan trenutak, nego niz malih pomjeranja, suočavanja i hrabrosti koji se dešava tokom čitavog školovanja. Ali ako bih morala da povežem taj pojam sa nekim konkretnim iskustvom, rekla bih da je rad na antičkoj tragediji bio taj najveći izazov. 
Taj proces je tražio da najdublje zavirimo u sebe, da otvoreno i hrabro koristimo sve što imamo kao glumci, tijelo, glas, emociju, misao. Često se taj zadatak smatra najtežim na akademiji, ali za mene je bio i najuzbudljiviji. Baš tada sam osjetila koliko mogu, i možda prvi put bila stvarno ponosna na sebe. Možda je to "otvaranje" ili barem jedan njegov oblik. 

GLAS: Igrate u hvaljenim komadima poput "Hekabe" i "Kastinga". To su predstave u kojima igrate sa svojima kolegama sa klase i sudeći po reakcijama one su našle jednak emocionalni jezik, kako sa glumcima koji ih nose, tako i sa publikom koja ih je gledala? Kako su se uopšte ovi komadi našli pred Vašom generacijom akademije i koliko je izazovno bilo dati novo viđenje dva neosporna klasika? 

JOVANIĆ: Oba komada su došla do nas kroz rad sa profesorima koji su prepoznali snagu tih tekstova. "Hekaba" i "Kasting" jesu klasici, ali ne u smislu nečeg zastarjelog, naprotiv, teme koje donose su i te kako savremene i bolne. Baš zbog toga je bilo važno da im priđemo sa velikom posvećenošću. I Euripid i Aleksandar Galin su veliki dramski pisci čiji likovi otvaraju prostor glumcu da mašta, raste i da uvijek istražuje nove granice. Bilo je izazovno, ali ujedno i uzbudljivo, jer smo kroz taj proces mnogo naučili, ne samo o glumi, nego i o sebi. Radili smo kao ekipa i zajedno smo tražili način da to što igramo bude živo i stvarno. Publika je to, čini mi se, prepoznala i na to smo najponosniji. 

GLAS: Koje biste poređenje iz današnjice mogli uzeti, a da se podudara sa sljepilom događaja iz predstave" Hekaba", stare preko dvije hiljade godina, ali reklo bi se vječno aktuelne? 

JOVANIĆ: Teško je ne povući paralelu između "Hekabe" i stvarnosti koja nas i dalje okružuje. Taj komad, iako star preko dvije hiljade godina, govori o žrtvama koje ostaju bez glasa, o ženama koje gube sve u ratu, a ipak se od njih očekuje tišina, poniznost i pokornost. Hekaba je majka, zarobljenica, udovica i u svakom tom sloju nevidljiva u očima muškog svijeta koji vodi ratove i donosi odluke. Ta slijepa tačka društva prema ženskoj patnji, posebno u kontekstu ratova i logora, nije prošlost. I danas postoje žene čija bol nije priznata, čije se svjedočanstvo ignoriše ili umanjuje. "Hekaba" nije samo tragedija jedne žene, ona je glas svih majki koje su izgubile djecu, svih žena koje su pregažene sistemom i istorijom, a ipak su ostale na nogama. Zato je ovaj tekst toliko aktuelan, ne zato što se istorija ponavlja, nego zato što neke istine nikada nisu prestale da traju. 

GLAS: Zvuči možda kao floskula, ali gdje volite više da glumite u "Hekabi" ili u "Kastingu". Ukratko, da li kao glumica više naginjete komediji ili dramskim komadima, preciznije rečeno, gdje se Tara Jovanić osjeća glumački kao kod kuće? 

JOVANIĆ: Teško mi je da biram između "Hekabe" i "Kastinga" jer su oba iskustva bila jako dragocjena i svaka predstava mi je donijela nešto drugačije. Ne bih rekla da me jedno inspiriše više od drugog. Volim kada me uloga tjera da mislim, kopam, razmišljam o njoj i nakon probe. U tom smislu žanr je samo alat, a radost igre ostaje ista. Na samom sam početku i baš zbog toga želim da igram što raznovrsnije uloge. Ne želim da se vežem za jedan tip izraza ili emocije. Upravo ta sloboda da istražujem različite svjetove za mene je najveća čar glume. 

GLAS: Bliži se kraj studiranju glume koje se umnogome razlikuje od studiranja ostalih nauka, jer ukratko studentu uz znanje pruža rad na sebi. Kada izađete sa akademije, koje su to najvažnije stvari koje će Tara Jovanić staviti u svoj kofer znanja? 

JOVANIĆ: Svako znanje koje sam dobila tokom studija mi je dragocjeno. Teško je u jednom kratkom odgovoru sažeti sve ono što je bilo važno, jer je ovaj put bio ispunjen i učenjem i preispitivanjem, i ličnim rastom. 
Ono što sigurno nosim sa sobom jeste sve što su nas profesori glume učili, ne samo kroz časove, već i kroz svoj primjer. Njihov odnos prema radu, odgovornost, etika, strast, sve to su lekcije koje ću pamtiti tokom cijele karijere. Zahvalna sam im na svemu što su podijelili sa nama i što su vjerovali u nas i onda kada mi sami možda nismo. Posebno sam srećna što sam ove četiri godine provela sa svojim kolegama sa klase. Od njih sam mnogo učila, nekad više nego što sam bila svjesna u tom trenutku. Zajedno smo dijelili sve - i sumnje i radosti - i ta iskustva će mi zauvijek ostati važna. 

VIDICI

GLAS: Mimo pozorišne umjetnosti, prema kojoj je Vaša pasioniranost i ljubav očigledna, da li postoji još neka umjetnost prema kojoj gajite osjećanja? 

JOVANIĆ: Pored pozorišta, volim i druge oblike umjetnosti. U svakoj vrsti umjetnosti čovjek može pronaći nešto blagotvorno za svoju dušu. Muziku volim jer mi često pomaže da se opustim i da u sebi pronađem mir. Takođe, volim da čitam, jer mi to donosi nove perspektive i inspiraciju. Svjesna sam da je gluma moj glavni pokretač, ali mislim da je važno da čovjek pronađe više načina da izrazi svoja osjećanja i proširi svoje vidike. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.