Tajne u ovitku jezika

Poezija Dare Sekulić podsjeća na tisu, vilinsko, sveto drvo, a sjenka tog slavenskog drveta pada samo na čista mjesta, tamo gdje se noću pojavljuju zaštitnice smjernih duša i putnika namjernika.

Odražavaju tjeskobu razuđenog i podijeljenog emocionalnog života, sa svjetlima neugasive nade. One su, prije svega, moralni imperativ, refleks opstojanja u ravnoteži unutrašnjih sila. Njihov korijen i žilište je u empatiji (sposobnosti da se čitaju emocije drugih). A Dara emocije postavlja u središte umijeća življenja. Njen senzorij je kao procesor u računaru; sve prima i sve reprodukuje.

Uosjećavajući poeziju Dare Sekulić, dobija se utisak da ona požudno priprema materijal za pjesmu. Orječivanje počinje kada nervne struje krenu iz petnih žila, pretvarajući se na putu do progovora, u zvučne struje prirode. U skladu su sa prirodnim pojavama i odnosima; kao nedirnuta priroda koja izgleda čarobno i bajkovito. Otuda je njena poezija puristička (čista), bez naplave antipoetskog. Kada se osjećanja razgore, gasi ih plodnim vodama proljeća u kojima plivaju ljekovite trave.

Svakom pjesmom dodirne tajnu, koja je zapretana u magičnoj moći riječi, u ovitku jezika, u živoj slici sjećanja čuje se otkucaj prošlosti:

Oh pohode me riječi,

iz zaborava dolaze,

svlače rđu s moje duše;

kroz zbirne utrnulosti,

one svete, nage nadolaze… 

Pjesnici su robovi grijeha zato što daju više, a nikada ne uzimaju ono što zaslužuju. Uzvišeni su u darivanju. Gubitke može da nadoknadi samo pjesma, koja se, kako Dara kaže, "otme", bljesne i materijalizuje. Nastale su u zasjenčenoj strani života. A tamo gdje ima sjenke ima i egzistencije. One su, što bi rekao Andrić, "u nejasnoj misli", u polju nesvjesnog.

Njene pjesme su slika vremena u proširenoj sadašnjosti. Sublimiran, stegnut izraz, prethodi purističkom pojenju. To i jeste u središtu njenog poetskog nauma. Riječi su biranice, kao travka iscjeliteljka. U poetskom nizu nema žalobnih i sentimentalnih tonova. Materijal za pjesmu "posuđuje" od netaknute majke prirode. U jeziku ljubavi vidi nevidno i čuje nečujno. One su Božije tačke u čovjeku. To je duhovno središte ove osebujne poetese, koja je produbila i proširila brazdu poetskih mogućnosti. Može se, bez imalo praznorječivosti, reći da je poetesa Dara Sekulić, u sveukupnom srpskom pjesništvu, obilježila dvadeseti i naznačila dvadeset i prvi vijek.

Da biste se u to uvjerili, pustite da vas omami poezija inventivne i samosvojne Dare Sekulić. Otisci njene duše prenijeće se u struje vašeg života. Njene duhovne oči će vas, kao oči Svetih ratnika, kao Argusove oči, gledati iz svake tačke u prostoru.

U leksičkoj krvi Dare Sekulić ima dosta hlorofila i sunca, korijena i žilišta iz zavičaja na stablu života, ali i izbojaka u sadašnjosti i listova u budućnosti… Ljekovita je za ljutu ranu života. Njihov okusak je tajna u ovitku jezika. Zbog toga je ona, danas, najveća živa poetesa srpskog jezika.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.