Sviram ono što osjećam

RIJETKO je koji muzičar sa prostora bivše Jugoslavije svojom pojavom izazvao toliko pažnje i kontroverznih stavova publike i kritičara kao što je to violinista Feliks Lajko. Ovaj mladi Mađar, rođen u Subotici prije 34 godine, iza sebe ima impozantnu muzičku karijeru. Iako je bio izbačen iz muzičke škole, kaže zbog izostanaka sa nastave, to ga ni u kom slučaju nije obeshrabrilo, već naprotiv, dalo neki novi entuzijazam u njegovom muzičkom sazrijevanju.

Bez obzira na sve legende koje kruže o njegovim spektakularnim nastupima na pozornicama od Mađarske i zemalja bivše Jugoslavije, pa sve do Tokija, jedno mu se mora priznati da je virtuozno sviranje na violini, po mnogima tradicionalnom mađarskom instrumentu, doveo do savršenstva.

Njegov nemirni duh, sklon istraživanju o krajnjim domenima ovog žičanog instrumenta, doveo ga je do saradnje sa muzičarima iz različitih muzičkih pravaca i branši. Njegovo muziciranje, čak ni on sam ne može žanrovski da svrsta u određeni pravac, ali je nesumnjivo da je jedan od autentičnih predstavnika "nove muzike". Pošto mu je maternji jezik mađarski, novinarima nije do sada otkrio sva svoja razmišljanja i tragove koje u muzičkom svijetu slijedi, zato je uvijek iznova nepoznanica šta će se iz jednog ovakvog razgovora sa novinarima od njega saznati. U svakom slučaju, ne nešto što je već negdje rekao, jer mu je takav i svaki nastup - čista improvizacija.

Veoma je teško najaviti jedan Vaš nastup, jer se nikad ne zna šta ćete izvesti i kojim ćete se kompozicijama predstaviti. Kako to objašnjavate?

LAJKO: To je tačno, jer ni sam nikad ne znam šta ću izvesti. Ponekad nastupam sa orkestrom, ponekad sa nekim od svojih prijatelja, kao što je to ovoga puta violinista Antal, a često i sam. Uglavom sviramo improvizacije. Postoji nekoliko temica koje su nam neka osnova, a sve ostalo nadograđujemo na licu mesta. A zašto je to tako, to ne bi bilo jednostavno objasniti. Često dok sviram, sviram sebe i ono što osećam, tako da to zavisi od trenutnog raspoloženja, inspiracije. Imamo neke šablone, postoje neke rutine, ali trudimo se da to ne koristimo i da to ne bude uvek prepoznatljivo i već viđeno.

Jednom ste izjavili da svirate da ne biste razmišljali, koliko ima istine u tome i da li je uvijek tako?

LAJKO: Nije to baš potpuna istina, ali ima u tome nešto. Neću puno da razmišljam o životu, nego hoću da taj deo mog života posvetim muzici, sviranju, umeću sviranja u stvari.

Nastupali ste i sa poznatim trubačem Bobanom Markovićem. Kakvi su Vaši utisci nakon izleta u tu vrstu muzike?

LAJKO: Ja sam to hteo, meni se to svidelo na prvi pogled. Imali smo više nastupa i sarađujemo skoro deset godina. Imaćemo turneju od nekoliko koncerata u Mađarskoj u septembru, znači sarađujemo. Ali ne verujem mnogo u tu muziku, taj žanr etno-muzike. Ne verujem ni u svoju muziku, nego u neke emocije koje nastaju u trenutku, a to je već poezija.

Da li je jednom muzičaru mađarske krvi suvišno pitanje otkud ljubav prema violini?

LAJKO:Kao i svaki dečak, u vrijeme kada sam od radoznalosti svačemu težio i želio da probam, video sam kako neki ljudi na televiziji sviraju taj instrument, poželio sam da probam i zavoleo. Kako u sebi nosim i ruske, ciganske krvi, pa iako primam uticaje raznih sredina i svakakvih zvukova, koji na jednog muzičara ostavljaju svoje tragove, do sada nisam svirao rusku muziku, što ne znači da to neću u budućnosti probati.

Koliko često nastupate?

LAJKO: Uglavnom nastupam u Mađarskoj, trenutno se spremam na put u Slovačku, Poljsku. Nastupao sam i u Monte Karlu, Tokiju. Jednostavno, nastupi se nižu, da ni sam više ne znam.

 Pored nastupa u velikim muzičkim centrima, često nastupate i u humanitarne svrhe. Ko određuje mjesta gdje ćete nastupati, jer postoji i podatak da ste nastupali i u duševnoj bolnici u Pešti i Senti.

LAJKO: To sam ja izmislio, ali ne iz nekakve humanosti. Smatram da ne treba svirati samo za dobro obučene ljude koji mogu sebi da priušte večernje izlaske, nego treba svirati i ljudima koji ne mogu da izađu na primer subotom uveče.

Kako inače reaguje publika, koji nastup pamtite?

LAJKO: Svakako to nisu nastupi u velikim gradovima, ja volim provinciju.

Izlet u filmsku muziku

Imali ste izleta i u filmsku muziku, napisali ste muziku za nekoliko pozorišnih predstava i filmova u Srbiji i Mađarskoj, između ostalog, i muziku za film Ljubiše Samardžića i "Točkove". Kakve utiske nosite ?

LAJKO: Mislio sam da se tu stvarno radi o umetnosti, ali sam se prevario. Rad na filmu je u stvari jedna ogromna fabrika i to nije moj fah.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.