Svijest pala u nesvijest

U bližem i daljem okruženju, gdje god se okrenemo, vidimo smeće koje je bačeno po zelenim površinama, šumama, obalama i riječnim tokovima.

Ljudi niske ekološke svijesti zatrpavaju našu životnu sredinu ne razmišljajući o višestrukim posljedicama koje su neminovne. A sve te stvari koje bacamo mogle bi se ponovo iskoristiti i uštedjeti novac i prirodne resurse. Među njima su papir i papirna ambalaža, aluminijski proizvodi, biološki "zeleni" otpad, ostaci prerade drveta. Za njihovu preradu postoje realni i ekonomski opravdani uslovi. Ovako, divlje deponije otpada su najčešće mjesta širenja zaraze koju prenose životinje koje na njima nalaze hranu. Sve to predstavlja nesumnjivu opasnost za našu životnu sredinu i za naše zdravlje.

Svjetska banka je mnogim gradovima ponudila i obezbijedila sredstva za izgradnju ekološki prihvatljivih sanitarnih deponija. Ali, proces njihove izgradnje prati edukacija i informisanje stanovništva o mogućnostima ponovne upotrebe već korišćenih sredstava, odgovorniji odnos prema odlaganju otpada i njegovom skladištenju, ali i odgovorniji odnos proizvođača prema proizvodima koje plasiraju na tržište.

Ko može biti pokretač i izvođač takvih ideja? To su tzv. nevladine organizacije, odnosno ekološka društva i pokreti. Njih je lako ozakoniti i registrovati. Za to je potrebno najviše tri fizička ili pravna lica, ali one treba da čine širi front članova, među kojima su najbolji inženjeri šumarstva, ekolozi, univerzitetski profesori, profesori u srednjim školama, nastavnici svih profila, novinari, književnici i drugi javni radnici. Njihove akcije razbuđivanja ekološke svijesti kod naših građana treba da poprime javne dimenzije. Za to treba angažovati sve štampane i elektronske medije, plakate, zidne novine, letke i drugi propagandni materijal. Oni planiraju, organizuju i omasovljuju akcije čišćenja životne sredine, sprečavanje nastanka divljih deponija i odlaganje otpada u sanitarne deponije.

Najveći zagađivači su komunalna preduzeća koja smeće istresaju u divlje, a ne sanitarne deponije, privatni drvoprerađivači (brentaši), ali i sami građani koji imaju vrlo nisku ekološku svijest. Njima se vrlo rijetko (skoro nikako) izriču sankcije.

Kako se, ipak, može nešto učiniti? Samo razvojem nevladinih, ekoloških udruženja ili organizacija, sa pomenutom bazom stručnjaka i javnih radnika u njoj, koje će se umrežiti sa lokalnog na regionalni i državni nivo.

Ne treba dozvoliti da priroda umire zagađena svjesnom djelatnošću živog čovjeka.

Uzmimo za primjer vodu! Sudbina planete Zemlje zavisi od pitke vode, koje je sve manje, jer je režim vodotokova poremećen zbog grube eksploatacije prirodnih dobara, odnosno devastiranja životne okoline i bacanjem otpada u divlje, nesanitarne deponije, bez nadzora stručnjaka.

Dakle, sve je stalo do čovjeka. A čovjek čovjeku je okolina – i miris i smrad! Ako se ne odreknemo pretjeranog smrada, svijet više neće postojati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.