Što manje znaš svoj jezik, brže napreduješ u društvu

U savremenoj komunikaciji vaspostavlja se pravilo: što manje znaš svoj jezik, što se manje pridržavaš pravila kulture komunikacije i kulture govora, to brže napreduješ na društvenoj ljestvici. Kultura komunikacije i kultura govora kao da ostaju specijalitet onih malobrojnih kojima je još stalo do svoje i duhovnosti vlastitog naroda.

Ovo za "Glas Srpske" kaže istaknuti srpski lingvista Miloš Kovačević, koji ističe da se u srpskom jeziku pojavio takozvani "anglosrpski" jezik, kojim pričaju oni koji ne znaju ni srpski ni engleski.

- Tom anglosrpskom kao bespravilnoj mješavini engleskog i srpskog veliki je konkurent birokratski i politički jezik. Sav u frazama, bez semantičkih nijansiranja, najčešće neprimjeren situacijama u kojima se upotrebljava, taj jezik je obrazac nekulture komunikacije. Nažalost, budući da nam birokratija i politika život određuju na svakom koraku, taj jezik postaje dominantan. Budući da ga upotrebljavaju oni koji vladaju, a budući da je poriv vlasti u krvi svakoga čovjeka, taj jezik postaje prestižan. Postaje kod širokih slojeva nadređen čak i književnom jeziku - upozorava Kovačević.

Kultura govora, kako to i svi priručnici konstatuju, bitan je dio duhovne čovjekove kulture, pošto podrazumijeva vještinu pravilnog iskazivanja misli i osjećanja, a sve u cilju uspješne komunikacije s drugim članovima govorne zajednice. Zbog toga, kaže Kovačević, kultura govora podrazumijeva pravilnost, jasnoću, jezgrovitost, tečnost i svrsishodnost upotrijebljenog jezika. Koliko se te osobine kod nas poštuju, svako se i na svakom koraku može uvjeriti.

- Jezik masovnih medija sve je više nego obrazac kulture govora i kulture komunikacije. Danas se u velikom broju novina i na mnogim televizijama ne vodi nikakva briga o jeziku primjerenom temi o kojoj se govori i prilici u kojoj se govori. Jezik vrvi od lascivnih riječi, dijalektizama, žargonizama, iskrivljenih anglicizama, kao da je cilj udaljiti se što više od književnog jezika - ističe Miloš Kovačević. 

Jedan od najvećih nedostataka kulture dijaloga jeste nesposobnost da se sagovornik sasluša, sagovornik se stalno prekida, ukida mu se svaka ravnopravnost u komunikaciji, nameće mu se kao jedino ispravno govornikovo mišljenje, bez obzira na kakvim argumentima ono počiva.

- Umjesto razmjene mišljenja, dijalog postaje monolog, a istina se poistovjećuje sa ubijeđenošću u istinu onoga ko je glasniji i netolerantniji u dijalogu. Znanje pri tom ne igra neku veliku ulogu, ono se zamjenjuje vjerovanjem, pozivanjem na autoritete. Istina i naučni argument ustupaju pred emocionalno zapjenušanim argumentom. Individualnost pri tom potpuno ostaje u drugom planu. Najbolje se to vidi u kulturi dijaloga između pripadnika političkih stranaka. Svi bi da oponašaju vođu, lidera. Svi bi da budu isti, pa čak i onda kada ih sagovornik argumentima razoruža. Sila argumenata ustupa pred argumentima sile. Kultura dijaloga prerasta u nekulturu govora - kazao je Miloš Kovačević.  

Izvor

Bilo koji govor o kulturi komunikacije zahtijeva podsjećanje na izvorno značenje samog pojma komunikacije. Riječ "komunikacija" latinskog je porijekla, od latinskog glagola iste osnove, koji znači "razgovarati, dogovarati se, raspravljati, izlagati nešto, savjetovati se". Ovaj glagol stoji u tvorbenoj vezi sa latinskom riječju "komuna", koja označava ne samo zajednicu već i prijateljstvo i privlačnost u ljudskim odnosima - rekao je Miloš Kovačević.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.