Stevan Tontić, književnik: Kozara bez svog najboljeg pjesnika

Ne pratim koga sve zovu na Književne susrete na Kozaru, to me i ne zanima, ali sam primijetio da sistematski zaobilaze, i s pozivanjem i s nagradama, najznačajnijeg živog pjesnika Kozare i njenog stradanja – Dragana Kolundžiju. Koji je k tome i dijete stradalničke Kozare i njen najautentičniji, najoriginalniji lirski glas u srpskoj poeziji druge polovine 20. vijeka. Ali, izgleda da su ga stavili na neku svoju novokomponovanu "crnu listu". Biće da je zbog nečega "nepodoban", možda i zbog toga što je – naivan i čovjekoljubiv kakav već jeste – ukazivao na neke tamošnje ratne i poratne nepodopštine (recimo, na skrnavljenje spomenika na Mrakovici).

Ovo je u intervjuu za "Glas Srpske" rekao veliki srpski književnik Stevan Tontić, osvrćući se na Književne susrete na Kozari i dodjelu nagrada o kojima je prošle godine i sam odlučivao, a koliko je bio zadovoljan načinom rada, dovoljno govori činjenica da je napustio žiri ove manifestacije.

* GLAS: Kako ocjenjujete nedavno održane Književne susrete na Kozari?

TONTIĆ: Nisam bio na tim susretima, pa nemam pravo ni da ih ocjenjujem. Pročitao sam samo jedan ili dva novinska izvještaja. Uz to sam slučajno vidio na televiziji da je jedan od učesnika, popularan pjesnik i čest gost tih i drugih susreta, nastupao obučen u zastavu Republike Srpske, čime se, uz sav patriotski zanos, očito preporučio za ponovni dolazak, kao i za neku od književnih nagrada.

* GLAS: Šta mislite o samoj koncepciji ove manifestacije, izboru učesnika? Jesu li nepravedno izostavljeni oni koji su pjevali o Kozari?

TONTIĆ: Književni susreti na Kozari začeti su još šezdesetih godina prošlog vijeka kao susreti mladih pjesnika, kada sam i sam učestvovao na njima kao učenik završnih razreda Učiteljske škole u Prijedoru. Znatno kasnije Mladen Oljača pretvorio ih je u vrlo respektabilnu književnu manifestaciju, na koju su dolazili najugledniji pjesnici i pisci iz cijele Jugoslavije.

Osnovana je i nagrada "Skender Kulenović" u čast velikog pjesnika koji je iz Pavelićevog Zagreba došao na ustaničku Kozaru i ispisao tu, jedne noći pod baterijskom lampom, svoju moćnu "Stojanku", taj potresni krik srpske majke za izginulim sinovima i svim postradalima u fašističkoj ofanzivi. No, u godinama našeg novog istorijskog sunovrata, nekima je zasmetalo i samo Skenderovo ime, pa je nagrada bila preimenovana.

Kad su se malo "civilizovali" i "demokratizovali", ime nagrade je vraćeno i Skender je ponovo postao i naš, srpski pjesnik.

* GLAS: Bili ste prošle godine član žirija nagrade "Skender Kulenović". Rekli ste da je taj žiri obmanut, izmanipulisan. Kako i zašto? Ko je za to odgovoran?

TONTIĆ: Bio sam član tog žirija, zajedno sa Milosavom Tešićem, pjesnikom i akademikom SANU iz Beograda, i Predragom Bjeloševićem, književnikom iz Banje Luke. Tešić je bio predsjednik. Svi smo drsko obmanuti i izmanipulisani, jer nije ispoštovan čvrst dogovor da se ovogodišnja nagrada "Književni vijenac Kozare" dodijeli upravo Draganu Kolundžiji. Sve je to izveo prijedorski opštinski zvaničnik i, reklo bi se, pravi vještak za takve igre, Mićo Glamočanin, koordinator rada Organizacionog odbora Književnih susreta na Kozari i rada samog žirija.

Već na prvom, proljećnom sastanku žirija, održanom u Banjoj Luci, žiri je istakao kao najozbiljnijeg kandidata za nagradu "Skender Kulenović" Dragana Kolundžiju. Glamočanin je, međutim, odmah isključio Kolundžiju sa liste kandidata, zvanično nas obavještavajući da je već dogovoreno da se Kolundžiji naredne, 2008. godine, dodijeli najveća nagrada Kozare, njen "Književni vijenac", što onda isključuje dodjelu "Skendera". Kako smo, međutim, znali za neke ranije igre sa žirijima ovih nagrada (prije nekoliko godina žiri sa akademikom Dejanom Medakovićem na čelu podnio je ostavku!), uslovili smo nedodjeljivanje nagrade "Skender Kulenović" Draganu Kolundžiji obaveznim dodjeljivanjem "Književnog vijenca Kozare" istom pjesniku 2008. godine.

Radi osiguranja te praktično unaprijed donesene i "kovertirane" odluke, čvrsto je dogovoreno da se mandat našem žiriju produži za godinu dana. Dogovor je potvrđivan na svim sastancima, za njega znaju i članovi Organizacionog odbora Književnih susreta, a Glamočanin nas je na posljednjem sastanku obavijestio da se i načelnik opštine Prijedor Marko Pavić u svemu slaže sa dogovorom (jer smo tražili i tu garanciju). Glamočanin nam je u ime Organizacionog odbora dao tvrdu riječ da ćemo odluku moći saopštiti i ranije nego inače, s obzirom na zdravstveno stanje već odabranog budućeg laureata – Dragana Kolundžije.

* GLAS: Poznato je da ste uputili pismo i načelniku opštine Prijedor i Ministarstvu prosvjete i kulture, u kojem ste upozorili na činjenicu da je žiri prevaren?

TONTIĆ: Kako se Glamočanin uopšte više nije javljao, a saznavši iz medija da je formiran novi žiri (protiv kojeg, naravno, nemamo ništa, niti je o njemu i njegovoj odluci ovdje riječ), uputili smo u maju ove godine pismo načelniku Paviću, Ireni Soldat (iz Ministarstva kulture Republike Srpske, koje je suorganizator Književnih susreta na Kozari) i samom Glamočaninu, upozoravajući ih na drsku prevaru našeg žirija, na manipulaciju koju ipak nećemo moći tolerisati. Sve troje su primili to pismo, ali nas nisu udostojili nikakvog odgovora!

* GLAS: Kako komentarišete odluku ovogodišnjeg žirija da se nagrada "Skender Kulenović" ne dodijeli?

TONTIĆ: Nije moje da komentarišem taj novi diskontinuitet s nedodjeljivanjem nagrade. Pretpostavljam da je to odluka samog Organizacionog odbora i opštine Prijedor, pa bi vam jedino oni mogli dati neki odgovor.

Bruka

Tako Glamočanin (a time i organ koji predstavlja) iznova bruka i mrtvog Skendera i književnu Kozaru, pljujući ne samo sebi u usta, nego i na književnu pravdu i dostojanstvo pjesnika, a posebno članova žirija. Ja mu to, dakako, ne mogu oprostiti, i zbog toga vam sve ovo i kazujem. Smatram da moram o tome da obavijestim našu književnu i kulturnu javnost. Nismo ipak svi spremni da igramo ni u Glamočaninovom "nijemom" ni u politikantskom "kozaračkom kolu".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.