Šta je Srbe natjeralo u rat

Početkom 1991. godine, Alija Izetbegović, bez saglasnosti i obavještavanja srpskih članova Predsjedništva, odlazi u privatnu posjetu predsjedniku Austrije Kurtu Valdhajmu, čovjeku nacističke prošlosti vezane za prostor Jugoslavije. Ta posjeta bila je uslovljena, da bi bio primljen kod pape u Vatikan.

Ispod debele sjenke posjete Vatikanu krili su se putevi u islamske zemlje sa fundamentalističkom orijentacijom. Nije ga brinulo kako će to primiti više od 32 odsto Srba u državi koju predstavlja. Što su se više širili i pleli putevi sa islamskom fundamentalističkom mrežom, sve više je dolazilo do homogenizacije Srba u Bosni i Hercegovini. Alija je postao srpski ujedinitelj!

Predsjednik je postao sijač straha: "Ili će biti kako Muslimani kažu, ili nema mira. Hiljade mladih muslimana obučeno je i spremno da brani suverenu Bosnu i Hercegovinu, pa ako treba i terorističkim aktivnostima, ako nekome padne na pamet da porobi muslimanski narod."

To je pobuđivalo kohezionu silu među Srbima. Po originalnim tapijama grad Sarajevo je podignut na većinskoj srpskoj zemlji, a Bosna i Hercegovina je zemlja na kojoj su Srbi vjekovali. Znojem su je zalijevali i krvlju branili.

"U Bosni ima dva miliona Muslimana, Srbi i Hrvati ne mogu da nas progutaju", šepurio se u izjavama predsjednik, gutajući riječi o miru.

Ljudi koji su ga podržali i obnarodovali njegov politički život, poput Adila Zulfikarpašića, koji se odrodio od njega osnivajući Bošnjačku stranku, govorili su: "Alija želi, kupujući vrijeme, sve da zavara, obnarodujući ideju o Bosni kao građanskoj državi, a u zasjenku vlasti kroji mrežu islamske republike..."

Tako je Bosna sve više postajala barutana.

Izetbegović je igre lukavosti naučio pred sudovima i u zatvoru. Čekao je momenat za izazivanje rata. Patriotska liga bila je obučena i naoružana. Ofanzivni muslimanski fundamentalisti kupili su američku administraciju, koja ih je podržala u ratu za suverenu Bosnu i Hercegovinu.

Na Osnivačkoj skupštini Stranke demokratske akcije čuo se poklič: "Šahovnica i polumjesec će biti na Drini." To je prethodilo vezivanju šahovnice i zelene zastave. To je dizalo sjenke straha do neba.

Muslimani nisu slali svoje regrute na služenje vojnog roka izvan Bosne i Hercegovine, a to je stimulisalo njihove oficire da se povuku iz Jugoslovenske narodne armije.

Srce Sarajeva je drhtalo. U prvi sumrak ljudi su nastojali da što prije dođu kući i uključe televizor, kako bi se informisali dokle je raskošno zlo došlo. Ono je poput bujice, kada pukne brana, krenulo silovito i ništa ga nije moglo zaustaviti, čak i da se nebo i zemlja spoje. 

Rat se mogao izbjeći da se Bosna i Hercegovina nije proglasila nezavisnom. To nisu htjeli oni koji su isturili plakate sa velikim "ZA" suverenu Bosnu i Hercegovinu. Ta želja je zračila, kao Jungovi simboli, u san onih koji su glasali. Ofanzivni fundamentalisti su govorili: "Ko nije glasao za suverenu Bosnu i Hercegovinu, neka ide u Srbiju."

Formirane su oružane snage Stranke demokratske akcije, koja je naoružala 30.000 članova, pretežno snajperima, lakim pješadijskim naoružanjem i minsko-eksplozivnim sredstvima. Snabdijevanje je išlo preko Slovenije i Hrvatske, a finansirano je iz Irana i Libije. U planu je bilo formiranje "Hanyar divizije" u Bijeljini, "Husinske divizije" u Cazinu, "Smail-age Čengića" u Sarajevu, "Kemal-paše Ataturka" u Brezovu Polju kod Brčkog, "Crvenog fesa" u Bosanskom Novom, "Muslimanske garde" u Zvorniku i "Drinske divizije" u Bratuncu, a formirane su i druge jedinice u centralnoj Bosni.

Bio je to razlog za Srbe da prihvate rat, ali ne za trojednu Bosnu, već za opstojanje u životu, jer su im svježa sjećanja na Prvi i Drugi svjetski rat, u kojima je, po želji i djelu njihovih neprijatelja, sve dobro bilo pod zemljom.

Neprijatelji Srba spremali su se da Bosnu brane grmljavinom ratnog oružja, da ne bi, po onoj narodnoj, "pala šapatom".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.