Sonja Jovandić: Teatar mnogo jači od zabrana i tehnologije

Inicijator ovog projekta je viši kustos Memorijalnog muzeja Ive Andrića Enes Škrgo. Ovo je nastavak muzejskog programa inscenacija po motivima iz književnih djela i životopisa Ive Andrića. Prije toga Enes Škrgo je radio na projektima "Nobelovac i Travnik", "Sve moje je iz Bosne!", "Sin bez oca, majka bez muža", "Književna lica traže nobelovca"... Finansijeri ovog projekta su Gučegorci Ivica Petrušić i Robert Jurčević, koji žive u Švajcarskoj i Hrvatskoj, a ovo je njihov lični doprinos obilježavanju 600 godina od kada se prvi put spominje Guča Gora u dokumentima.

Rekla je ovo za "Glas Srpske" Sonja Jovandić, režiserka, objašnjavajući kako je došlo do predstave "Čaša" rađene po pripovijeci Ive Andrića, a koju ovih dana čeka premijera. Kako ističe svestrana i talentovana umjetnica, za ovu predstavu okupljen je šarolik umjetnički ansambl u sastavu Jelena Paligorić Sinković, Matej Baškarad, Miro Barnjak, Dejan Pranjković, Albert Bojan Savić i mnogi drugi, da bi odala počast velikanu domaće književnosti.

Izvršni producent predstave je Oliver Jović, a ona će imati premijeru 3. avgusta u ambijentu samostana na Gučoj Gori. Nosilac produkcije je Teatarska radionica iz Travnika u saradnji sa Hrvatskim kazalištem Travnik uz koprodukcijsko učestvovanje Hrvatskog narodnog kazališta Mostar, gdje će kasnije biti uvrštena u repertoar. Ovo je jedna prelijepa priča koja je spojila pozorišne ljude iz Beograda, Banjaluke, Mostara, Travnika, sa istim ciljem da što bolje prikažemo djelo našeg nobelovca, rekla je Jovandićeva.

GLAS: Čini nam se da je ovo prvi put u Vašoj dosadašnjoj pozorišnoj karijeri da se "borite" sa velikim Ivom Andrićem, shodno tome koliko je Andrić dopadljiv te umjetnički adekvatan za reditelja. Koliko Andrićev tekst olakšava, a koliko otežava pristup reditelju? 

JOVANDIĆ: Da, ovo je prvu put u mojoj karijeri da se susrećem sa djelom Ive Andrića. Osjetila sam veliku odgovornost, kako zbog pisca tako iz zbog cjelokupne produkcije. Naime u djelu "Čaša" Ive Andrića radnja je smještena u šljiviku u samostanu Guča Gora, a Ivo Andrić je upravo tu pisao ovo djelo te sam osjećala veliku odgovornost, a i zahvalnost što su mene pozvali. Raditi Ivu Andrića u pozorištu je izazovno. Prva od stvari koju učimo tokom školovanja je da je po Aristotelu pozorište djelanje, a ne pripovijedanje. Ivo Andrić je filozofski pisac te pronaći segmente dramske radnje i sukoba koji su osnova za dramu je bilo teško. Dramaturg Jelena Paligorić Sinković je uradila fenomenalan posao i pronašla tačan razvoj dramske radnje. Sa takvom osnovom nama ostalim saradnicima bilo je lakše Ivu Andrića prikazati u dramskoj formi.

GLAS: Bavili ste se mnogim klasicima, jedan od takvih je div ruske književnosti, ni manje ni više, nego Maksim Gorki. Prije nekoliko godina režirali ste njegovo čuveno djelo "Djeca sunca". Predstava je otišla na nekoliko festivala. Otkud Gorki, on danas nije baš popularan pisac u pozorišnim krugovima? 

JOVANDIĆ: "Djeca Sunca" Maksima Gorkog su ujedno i moj diplomski rad. Željela sam da za diplomski rad uradim nešto što bi objedinilo sve ono što sam učila tokom školovanja, a što bi mi isto bilo veliki izazov da naučim nove stvari. Sama ideja da radim tu predstavu počela je od toga što sam znala kojom temom želim da se bavim i tako sam tražila djelo koje bi tu temu prikazalo. Znajući opus Maksima Gorkog, koji se bavi ljudima sa margine i egzistencijom "malog" čovjeka pronašla sam "Djecu Sunca". Tema predstave je kako čovjek koji nema zaštitu u vidu novca ili vlasti prolazi kroz nedaće kao što su ratovi i epidemije, a kako to podnose oni koji su zaštićeni. Zašto se Maksim Gorki rijetko radi pitanje je koje i ja sebi postavljam. Možda u vremenu brutalizma, u kojem trenutno jesmo, a o kojem Maksim Gorki piše, publika želi na sceni da vidi utjehu i nadu, a ne surovu realnost. Mada smatram da jedino ako se suočimo sa problemom možemo pronaći njegovo rješenje.

GLAS: Posebno iskustvo tokom studija bio je masterklas održan kod velikog reditelja Dejana Mijača i negdje smo čuli koliko je uticala na Vas predstava "Pelikan" A. Strindberga Ukratko, šta je rediteljka Sonja Jovandić plemenito "ukrala" od Dejana Mijača u svoj kofer znanja?

JOVANDIĆ: Susret sa profesorom Dejanom Mijačem je bila prekretnica u mom poimanju poziva pozorišni reditelj. Tada sam bila druga godina i još sam imala dječije boljke u smislu da nisam shvatala ozbiljnost posla pozorišnog reditelja i moje prosvećenosti studiranju. Kao i svi mladi i ja sam hvatala krivine i trudila se da izbjegnem obavezu. Međutim njegov pristup pozorištu je meni pokazao šta je ljubav. Profesor Mijač je rekao da u pozorištu, kao i u ljubavi, ne postoji kompromis. Sve što radimo radimo u svrhu predstave. I tada sam shvatila razliku između poziva i zanimanja i odlučila da je moja ljubav pozorište. 
Predstava "Pelikan" Augusta Strindberga je bila moj prvi izlazak sa akademije, kada sam se predstavila široj publici, ali možda nešto što me je i stilski odredilo u kojem pravcu želim da ide moja karijera. Odnosno da želim da radim klasike koji zahtijevaju apsolutni rediteljski angažman i autorstvo da bismo ih prikazali publici danas. Da su teme koje zanimaju publiku oduvijek iste, ali ideja, odgovor na pitanje kako, odnosno način prikazivanja, je ono što mi reditelji donosimo.

GLAS: Kad smo kod Mijača, moramo spomenuti još jednog velikog reditelja. Naime, to je Mijačev student, a Vaš profesor režije Nenad Bojić, kod kojeg ste diplomirali. Po čemu pamtite svog profesora i najnježniju dušu zarobljenu u tijelu jednog krajiškog mrguda? 

JOVANDIĆ: Sve što znam on me naučio. Osnovu pozorišnog znanja, čvrsti kostur, sam dobila od profesora Bojića, a ostalo je bila nadogradnja. Pamtim ga kao osobu koja nije podnosila laž u pozorištu, jer se sve na pozornici vidi. Način na koji je profesor Bojić pristupao studentima jeste bio veoma strog, ali nas je učio da poštujemo pozorište i da nikada ne pomislimo da smo dostojni toga da ga skrnavimo, zbog sujete ili drugih ljudskih slabosti. Profesor Bojić je čvrsto vjerovao u zanat kao osnovu i bio je veoma uporan da ga naučim. I danas kada se suočim sa problemima u procesu rada, rješenje pronalazim u zapisima sa predavanja profesora Nenada Bojića.

GLAS: Pozorišna umjetnost opstaje više od dva milenijuma. Danas je možda malo skrajnuta pred modernim umjetničkim granama i tehnologijama, ali njena uloga umjetničkog ogledala društva ne može i ne smije biti skrajnuta. Ili griješimo? 

JOVANDIĆ: Odgovor na ovo pitanje je u tome da pozorište postoji već dva milenijuma. I kada su ga zakonom zabranjivali ono je opstajalo. Postoji nešto u pozorištu što tehnologija ne može, a to je da je ono živa umjetnost. Živimo u vremenu instant života i brzine pa smo i mi pozorišni umjetnici svjesni da je pažnja publike ograničena na maksimalno dva sata te ona nije zainteresovana za cjelovečernji izlazak u pozorište. Ali i mi se prilagođavamo publici. Smatram da će publika prezasićena tehnologijom, vještačkim i mrtvim stvarima opet pronaći inspiraciju u pozorištu i živoj energiji koja se prenosi između publike i glumaca.

GLAS: Jedno vrijeme ste bili na masteru u Ljubljani. Šta donose iskustva rada u drugoj sredini i koliko je to bilo značajno za Vas kao režiserku? 

JOVANDIĆ: Da bila sam na masteru vizuelnih umjetnosti. Bilo mi je zanimljivo, jer sam bila jedini dramski umjetnik, svi ostali su bili likovni umjetnici. Mi se donekle i dalje držimo ustaljenih formi da predstava polazi od dramskog teksta pa se vizualizuje. Odvojiti se od toga je bilo inspirativno, poći od fotografije, motiva, predmeta i u to ugraditi dramsku formu. Radila sam na projektu "Jerihonska ruža", krenuvši od cvijeta koji godinama može da preživljava bez kapi vode, ali je dovoljno malo vode da od osušenog žbuna postane prelijep cvijet. Kao i sa ljudima, potrebno je malo ljubavi i nježnosti da se ogorčenost i zlo iz čovjeka uklone. Raditi u drugoj sredini jeste zbunjujuće, jer negdje mi dramski umjetnici volimo da se bavimo temama koje se tiču nas i naše sredine. Međutim vremenom kako upoznamo novu sredinu shvatimo da je suštastvenost svih nas ista i da imamo iste probleme. Možda su u Ljubljani životne okolnosti i uslovi bolji, ali i tamo ljudi vode iste bitke kao i ovde u Banjaluci.

PLANOVI

GLAS: Na čemu sada trenutno radite i da li imate u najavi neke nove pozorišne projekte? 

JOVANDIĆ: Trenutna tema koja me zanima je prevazilaženje transgeneracijskih trauma u muško-ženskim odnosima i samom položaju žene i umjetnice na našim prostorima. Mislim da je posljednje vrijeme da određene stereotipe ostavimo iza sebe. Ako već tako lako prihvatamo razne novotarije, vrijeme je da određene stavove ostavimo iza sebe. Tako da sam sada u pripremnoj fazi za dva nova projekta koja se bave tom temom i nadam se da će biti dobro realizovana i da će ih publika prihvatiti i razumjeti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.