Smiljana Marinković, najbolja glumica na "Danima komedije": Smijeh dolazi iz istine

Nagrade su, prije svega, potvrda da ono što radite ima odjek, da je publika prepoznala emociju i trud koji ste uložili u ulogu.

Rekla je ovo za "Glas Srpske" poznata glumica Smiljana Marinković povodom nagrade za najbolju glumicu na festivalu "Dani komedije" u Bijeljini. Marinkovićeva navodi da nagrade nisu mjerilo uspjeha jer umjetnost ne postoji zbog nagrada, već zbog komunikacije s publikom.

- Naravno, one nisu jedino mjerilo uspjeha, jer umjetnost i ne postoji zbog nagrada, već zbog komunikacije s publikom. Ali, svakako, priznanja poput ovog daju podstrek da nastavite dalje, istražujete nove uloge i pomjerate vlastite granice - rekla je glumica Narodnog pozorišta RS.

GLAS: Kada smo već kod komada "Lice", ako se ne varamo, ovo je Vaša prva saradnja sa Radoslavom Milenkovićem. Kako je protekao ovaj glumački proces kada je režiser jedan od bardova domaćeg glumišta?

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Smiljana Marinkovic (@smiljana_marinkovic)

MARINKOVIĆ: Saradnja sa Raletom Milenkovićem bila je izuzetno inspirativna i dragocjena. On je reditelj i glumac sa ogromnim iskustvom, koje je nesebično dijelio sa nama tokom cijelog procesa. Rale ima izvanredan osjećaj za ritam i dinamiku scene, besprijekoran smisao za humor i istančan osjećaj za nijanse igre. Ono što ga dodatno izdvaja jeste to što je i dugogodišnji profesor - kombinacija  pedagoškog dara, rediteljske preciznosti i glumačkog instinkta čini ga fantastičnim vodičem kroz proces rada. Od njega sam naučila mnogo o načinu na koji promišlja tekst, kako pristupa likovima i kako postavlja glumca da bude autentičan. Njegova energija i strast prema pozorištu su zarazni i inspirišu svakog ko s njim radi. Bilo mi je istinsko zadovoljstvo biti dio ovog procesa i iskreno se nadam da ćemo ponovo sarađivati u budućnosti.

GLAS: Što se tiče komedije, uvjerili ste publiku i kritiku da je to žanr u kojem se odlično snalazite, ali sa jedne strane to je i ograničavajući faktor, jer često vodi u trendovsku podjelu uloga, dok se, s druge strane, komedija olako tretira kao manje vrijedan žanr u odnosu na tragediju ili dramu. Kako se kao umjetnik postaviti između ovih dilema?

MARINKOVIĆ: Komedija je jedan od najzahtjevnijih žanrova i, paradoksalno, jedan od najpotcjenjenijih. Napraviti dobru komediju nije samo stvar duhovitog teksta, ona zahtijeva besprijekoran tajming, osjećaj za ritam, preciznu igru i, prije svega, duboko razumijevanje ljudske prirode. Smijeh dolazi iz istine, iz prepoznavanja, iz trenutaka u kojima se publika osjeti povezano s onim što se dešava na sceni.

Svakako, izazov rada u komediji je i to što vas ponekad može odvesti u kalup određenog tipa uloga. Zato smatram da je za glumca ključno da istražuje različite žanrove, da ne dozvoli da ga publika ili pozorišni sistem svrstaju u samo jednu vrstu izraza. Svaka uloga, bilo u komediji, drami... nosi svoje izazove i ljepotu, a upravo ta raznolikost omogućava glumcu da raste i razvija se.

GLAS: Zapaženu ulogu ste napravili u hvaljenom pozorišnom komadu "Ni riba ni meso" mladog reditelja Nikole Bundala. To je uloga Emi. Drama govori i o tehnološkoj modernizaciji poslovanja i njenom uticaju na živote ovih parova kao i na sam položaj muškaraca i žena u društvu. Zaista fenomenalan tekst Ksavera Kreca, nešto što će vječno biti aktuelno. Možete li nešto više reći o ovoj predstavi, jednom riječju, zbog čega bi publika trebalo da dođe i da pogleda ovu predstavu?

MARINKOVIĆ: Drama "Ni riba ni meso" oslikava živote dva bračna para iz osamdesetih godina prošlog vijeka, smještajući ih u vrijeme velikih društvenih i ekonomskih promjena. Svaki od likova svojim stavovima uvlači publiku u debatu o ključnim životnim pitanjima: prijateljstvu, ljubavi, porodici, poslu, pri čemu se njihove lične dileme reflektuju na širu društvenu sliku. Predstava snažno suprotstavlja kapitalizam i borbu radnika za njihova prava, majčinstvo i strah od roditeljstva, napredak tehnologije i nelagodu pred dolaskom novog doba. Kroz dinamične odnose među likovima publika prepoznaje vječitu tenziju između sigurnosti i promjene, tradicije i modernizacije, individualnih izbora i kolektivnih očekivanja. Upravo u tim kontrastima leži snaga ove priče. Predstava ne nudi jednostavne odgovore, već postavlja pitanja koja su, i danas, jednako aktuelna.

GLAS: Od školovanja na Akademiji igrali ste u svim banjalučkim pozorištima, od amaterskih do NPRS, gostovali ste širom regiona i dobijali nagrade. Sa ove distance i stečenog iskustva, kako Vam danas djeluje teatar u Srpskoj, šta on može ponuditi regionu i šta još može naučiti od većih pozorišnih scena?

MARINKOVIĆ: Teatar u Srpskoj ima ogroman potencijal jer je ispunjen talentovanim, posvećenim ljudima koji vole pozorište i vjeruju u njegovu moć. Upravo taj entuzijazam i energija su pokretačka snaga naše scene. Ono što bi moglo da se unaprijedi jeste jača institucionalna podrška, veće ulaganje u produkciju.  Neophodno je stvoriti uslove u kojima će se umjetnici osjećati slobodno da eksperimentišu, razvijaju autorske projekte i donose priče koje reflektuju savremeni trenutak. Pozorište ne smije biti zatvoreno u sebe, ono mora disati u dijalogu sa publikom, s vremenom u kojem nastaje. Pozorište je živa umjetnost, ono mora stalno evoluirati, postavljati važna pitanja i izazivati emocije.

GLAS:  Vi ste u pozorištu  napravili zaista veliki broj uloga o kojima bismo mogli pričati do sutra, ali ipak bismo se sada osvrnuli na sedmu umjetnost. Imali ste vrlo zapaženu ulogu u filskom trileru "Luča" reditelja Ivice Vidanovića. Kakvo iskustvo nosite iz ovog filmskog projekta?

MARINKOVIĆ: Projekat "Luča" je moj prvi film i upravo zbog toga ima posebno mjesto u mom iskustvu. Imala sam ogromnu želju da osjetim kako je to raditi pred kamerom, jer je filmska gluma potpuno drugačija od one u pozorištu - od priprema, načina igre, pa do samog procesa snimanja. Dok u pozorištu postoji kontinuitet igre i energija koja se gradi kroz cijelu predstavu, film zahtijeva preciznost u svakom kadru, pažljivo doziranje emocija i sposobnost da u djeliću sekunde prenesete suštinu lika. Upravo to je bilo najizazovnije u toku snimanja, postići tu tačnost i istinitost u svakom kadru. Tokom snimanja sam se osjećala divno, imala sam priliku da učim, da rastem i da se prepustim nečem novom. Rad sa Ivicom Vidanovićem i cijelom ekipom bio je inspirativan, svi su mi pružili ogromnu podršku i stvorili atmosferu u kojoj sam mogla da se posvetim ulozi bez zadrške.

GLAS: Uz glumu ostvarili ste važnu ulogu kao pedagog u radu sa mladima u Studiju glume GP "Jazavac" i kao asistent na Akademiji umjetnosti. Šta taj, nazovimo ga poziv, jer to svakako nije samo posao, nudi učeniku, a šta učitelju?

MARINKOVIĆ: Djeca dolaze puna entuzijazma i novih ideja, što me uvijek podsjeti na važnost igre i iskrenosti u stvaranju. Najljepše je vidjeti kako rastu, kako se otvaraju, pronalaze svoj izraz i postaju sigurniji u sebe, bilo da se kasnije bave glumom ili ne. Gluma nije samo zanat, to je način razmišljanja, razvijanja empatije i razumijevanja drugih. Kroz rad s njima, oni uče da budu slobodniji, kreativniji i da imaju više vjere u sebe, a mene svojom  svježinom i iskrenošću podsjećaju na to zašto volim glumu. Ako im mogu pomoći da bolje razumiju svijet i izraze sebe, onda moj rad ima smisla.

IZAZOVI

GLAS: Da li postoji neka uloga koju dosad niste igrali, a da je opet negdje tajno i silno iščekujete?

MARINKOVIĆ: Voljela bih da igram lik koji bi od mene zahtijevao rad na potpuno novoj vještini. Uloga koja bi zahtijevala da naučim nešto novo, bilo da je to fizička tehnika, rad sa glasom ili neka specifična emocionalna vještina. Takve uloge su me uvijek privlačile. Volim izazove koji omogućavaju da izađem iz svoje zone komfora i istražim nove aspekte glume.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.