Slobodan Ćustić: Umjetnicima najveći umor kad ne rade ništa

Neda Simić - Žerajić
Dodaj glassrpske.com kao Google izvor
Foto: Slobodan Ćustić: Umjetnicima najveći umor kad ne rade ništa

Umetnicima je najveći umor kada ne rade ništa. To su uglavnom letnji dani, i jedno vreme je bilo simptomatično da veći broj umetnika, među njima i glumci, umiru u pauzi između dve sezone - upravo, kad se ništa ne radi. Dakle, može se slobodno reći da je nama umetnicima naš rad i stvaralaštvo izvor i eliksir života.

Rekao je to u intervjuu za "Glas Srpske" glumac i reditelj Slobodan Ćustić, koja je ostvario široku lepezu likova u pozorištu, na televiziji i filmu, a čijoj je karijeri trajni pečat dala uloga Kuduza u istoimenom filmu.

Ljetnje dane dramski umjetnik Slobodan Ćustić, kaže, maksimalno provodi sa porodicom. Odmor na Divčibarama morao je da prekine zbog snimanja italijanske TV serije "Komesar Nardone", koja se snima još od marta i u Italiji je veoma popularna.

- Od maja čitam gomilu tekstova za pozorište, moram se odlučiti za tri koja ću predložiti Pozorištu Prijedor, pa da jedan od ta tri postavim na njihovoj sceni, i jedva čekam da dođe trenutak izbora i početka - priča Ćustić.

* GLAS: Šta je to u žiži Vašeg umjetničkog interesovanja?

ĆUSTIĆ: Ima nekoliko stvari koje su me okupirale ovih letnjih meseci; prva, koja vuče koren još od pre više godina, jeste monodrama "Derviš i smrt". Pre par godina sam, posle duže analize i razmišljanja, krenuo u dramaturšku obradu kultnog romana, kultnog pisca. Sa adaptacijom sam završio prošle jeseni i, evo, početkom sledeće pozorišne sezone biće izvedena premijera u mom Beogradskom dramskom pozorištu. Druga je dokumentarno-igrani film o životu Mehmedalije Meše Selimovića. Taj projekat, ako Bog dadne, biće realizovan i uz pomoć Republike Srpske, vitalni razgovori su već u toku. On je važan za sve ljubitelje naše književnosti, dobre knjige, umetnosti i kulture našeg naroda i sjajnog Meše Selimovića, kojeg ja treba da tumačim, i evo već dva meseca vodim svoje tihe glumačke pripreme.

* GLAS: Film "Akcija tigar" je Vaš dug Republici Srpskoj? Koliko Vam je zavičaj važan i kakvo mjesto zauzima Derventa u Vašem životu i umjetničkoj biografiji?

ĆUSTIĆ: Da, taj TV film sam najviše radio zbog Republike Srpske, tj. našeg naroda, kojem sam želeo da dam bar malo razloga za smeh u danima kada pošten čovek sve teže nalazi razlog za radovanje, smejanje. Svi ti razlozi su bezglavo ustuknuli pred pretnjama koje nam saopštavaju u svim vestima.
Zavičaj mi je koren, Osinja je moj koren, tj. početak, a da nema korena, nijedno stablo ne bi moglo izrasti i svojom krošnjom dati hlad i plod koji je ljudima neophodan. Derventa, na moju žalost, nije mogla mnogo uticati na moju karijeru, sem male pomoći u toku snimanja TV filma "Akcija tigar", i to je bilo neophodno, ne toliko zarad par hiljada maraka, već zbog zajedničkog razmišljanja i jedinstvene želje.

* GLAS: Ostvarili ste brojne uloge u pozorištu, televiziji i filmu, ali je Kuduz trajno obilježio Vašu glumačku karijeru. Kako iz ove perspektive gledate na taj film i ekipu ljudi koja se okupila oko te priče?

ĆUSTIĆ: Želim svakom umetniku da dobije priliku, kao što sam ja dobio Kuduza. Ponosan sam na tu ulogu, taj film, i na ljude koji su u tim vremenima i u onoj velikoj državi stvarali filmove koji se i dan-danas vrte na TV i oduševljavaju gledaoce. Žao mi je što dobar broj tih filmskih pregalaca više nije među nama, nešto uslovno, nešto i doslovno. I, kako vreme prolazi, sve sam ponosniji tim filmom i tužniji gledajući novi talas prozapadnjačkih bednih kopija koje prave naši mladi reditelji. Strašno je što nema više majstora pera koji iz duše mogu napisati onakve priče kao što je nekada, recimo, Sidran pisao. Kao da ih ništa na akademijama ne uče ili oni beže sa predavanja. Za dobar film najvažnija je priča, a ja prosto ne mogu da verujem da, posle svega što se dešavalo na ovom Balkanu (Balkan u prevodu sa turskog znači med i krv), ovom divnom, plemenitom, surovom, napaćenom, genijalnom i najglupljem narodu na svetu, pisci scenarija ne umeju izvući dobronamernu priču.

* GLAS: Koliko se život i pozorište danas prepliću? Čini li Vam se da je život potpuno teatralizovan, da su maskiranje i pretvaranje legitimnost svakodnevice?

ĆUSTIĆ: Toliko da se više ne zna da li se zna šta je scena, a šta govornica. Mi na sceni sa dobrom namerom ogoljavamo laž, a oni pred govornicom sa jakom namerom laž prerušavaju u nadu i budućnost.

Danas je postalo legitimno pravo da se svaka fukara koja ne zna ništa da radi, a pogotovo u svojoj struci, okrene politici i tu ostvari svoje lopovluke i ništavila koja nikome ne trebaju, nego baš naprotiv, svakome smetaju i život komplikuju. Problem je što su oni sve više plaćeni za sve to, dok nama plate odlaze bestraga i pretvaraju se u tramvaj zvani želja.
* GLAS: Da li je Petar Štajn u pravu kada kaže da je pozorište danas dvorska luda društva?

ĆUSTIĆ: Petar jeste u pravu, mada je previše blag u kategorizaciji funkcije. To se dešava zbog toga što sve više tzv. umetnika prijemni na akademijama polažu pro forme, tj. katedre primaju trojanske konje poslate iz političarskog obora da uče o umetnosti. A u tim konjima se kriju duhovni ale i bauci, koji u najkritičnijim trenucima izađu i naprave smutnju i haos publici, odnosno narodu, a od tog haosa oporavak traje jako dugo...

* GLAS: Igrali ste naše klasike, koji pisac najbolje rješava Vaše dileme i čijim riječima se uvijek vraćate?

ĆUSTIĆ: Meša Selimović je moj izbor, da ga nije bilo, ja ne znam šta bih sada odgovorio na ovo pitanje. Veliki su Andrić, Ćopić, Dučić, Šantić, Sterija, Nušić, Isaković, Ćosić, ali... Mehmedalija Meša Selimović je um i duša, spojeni neraskidivo i neodoljivo, neiscrpan bunar svega i svačega za svakog umetnika, kome umetnost predstavlja nameru i želju, a ne oružje i prevaru.

Publika

* GLAS: Da li je publiku danas lakše natjerati da se smije ili da plače?

ĆUSTIĆ: Publiku, tj. narod je danas veoma lako naterati na bilo šta. Svi su se skupili u nametnutim situacijama i čekaju da prođe. A to neće proći dok god su oni skupljeni u tom svom ćošku. A ima još nešto što je stravično - ljudi se smeju na strahote i zločine. U mom Beogradskom dramskom pozorištu igram u predstavi Gorana Markovića "Falsifikator". U jednoj sceni lik kojeg igra Ljubomir Bandović priča kako je pobio četvoročlanu porodicu, a publika se tu smeje... to me užasava. I to je rezultat medijskog malterisanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.