Slikanje cijelim tijelom

Borjana Mrđa, akademski slikar, autor izložbe "Reanimacija 1"

BANjA LUKA - Razlaganje slike je moja preokupacija, pojačavanje svijesti o slici i njen doživljaj uopšte.  Na slikama totalno sam uništila platno, da bih ga opet spojila, ram se vidi, sve je vidljivo. To je krajnja granica do koje se može ići i ja sam morala do nje doći. Boja nije slikana po platnu, nego je za njega mehanički vezana - rekla je mlada akademska slikarka Borjana Mrđa o svojim djelima izloženim u malom salonu Banskog dvora Kulturnog centra.

Stvarajući, kaže, otišla je do samog doživljaja platna, ispitivala do koje mjere se ono može razložiti, a da ipak stoji na ramu. Ušla je u sliku maksimalno sa željom da razbije mit o njoj.

Borjana Mrđa diplomirala je na likovnom odsjeku Akademije umjetnosti u Banjoj Luci 2005. godine, gdje danas radi kao asistent. Do sada je nekoliko puta samostalno izlagala, kao i na kolektivnim izložbama.

? Za Vaše portrete pod nazivom "Reanimacija 1" Slobodan Vidović je rekao da izlaze iz formata. Da li je to slučajno?

- Upravo tako. Znam da izgleda bolno, a bolno i jeste bilo. U tom momentu sam imala "averziju" prema tim slikama, donekle se ta borba dešavala i u meni, kao ličnosti. Ovo je neka vrsta predstave, ali možda sa druge tačke svijesti.

? A kako ste počeli da radite?

- Čudno je to sve. Na posljednjoj godini Akademije počela sam da radim ogromne figure, bila je to neka monumentalna faza. Kad crtaš, imaš crtež koji crtaš iz prsta, a ja sam htjela da to radim cijelim tijelom. Figure su se borile na platnima, prevrtale u prostoru. Bila sam to, u stvari, ja, koja sam htjela da izađem iz tog platna, iz rama, iz granica...

? Šta je Vaša osnovna preokupacija, jesu li to ljudi, predmeti, priroda...?

- Kretala sam uvijek od ljudi, zato sam izložila ove radove iz 2006. godine, jer se tu najviše vidi preokupacija ljudima i  njihovom unutrašnjom energijom. Radila sam portrete ljudi koje znam i koji, kad vide sebe na portretu, kažu - nisam to ja. I nisu, bar ne u pojavnom smislu. Od njihove energije otišla sam dalje, u energiju slike. Na kraju sam shvatila da su sve to moji portreti, što je značilo put u suštinu.

? Šta sada radite, u kom pravcu ide Vaše stvaralaštvo oblikovano u djela koja imaju i zvuk i miris, i boju, i mogu se osjetiti svim čulima?

- Sad stvaram neke radove u prirodi koji nemaju veze sa slikom. Kačim ogledala umjesto lišća na drveće i mislim da sam našla tananiju vezu između poezije i ovog što stvaram. Jedan dan sjedila sam na livadi, sunce je sijalo, razmišljala sam o ljubavi, koliko je ona sveprisutna, a koliko je nismo svjesni. Posmatrala sam drvo obasjano suncem i shvatila kako ono ima sve što mu treba. Sunce ga grije dovoljno, i ono lista, rađa, postoji. Upravo je to ta ljubav... Na trenutak, učinilo mi se da je to drvo svjesnije od većine ljudi koji me okružuju. Poželjela sam nešto da uradim za srećno drvo, ali tako da samo naglasim ono što se već dešavalo. Uzela sam zlatnu traku, kružila oko drveta i "kitila" trakom njegove grane. Sunce je reflektovalo još više svjetlosti i drvo je sijalo veličanstveno. Bio je to savršen trenutak, a taj svoj rad nazvala sam "Ljubav sa suncem".                                                                                                                                                 

Poezija i slika

- Dosta sam pisala dok sam slikala. Bojala sam se da nešto od onog što u tom trenutku preživljavam ne zaboravim, da to ne ostane samo u materiji. Nekako, uz riječi, doživljaj je mnogo jači. Povezujem to sa univerzumom, svojim rukama, tijelom i riječju. To možda i nije poezija nego, recimo, poetično viđenje i shvatanje materije koja je oko mene - kaže Borjana Mrđa.  

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.