Slavko Milanović: Živimo na žanrovskoj deponiji

Medijski konglomerati su od naše stvarnosti napravili neku vrstu žanrovske deponije u kojoj se, iz minuta u minut, reciklira sve i svašta - od nijemih filmova i prastarih šou emisija do suludih debata u studiju i lažnog "istraživačkog" novinarstva. Zato me uvijek obraduje dramski tekst u kome se neko oslanja na golo egzistencijalno iskustvo.

Rekao je to u intervjuu "Glasu Srpske" ugledni dramaturg i reditelj Slavko Milanović, koji je nedavno izabran za selektora "Teatar festa".

Milanovićevo bavljenje dramskom literaturom baca novo svjetlo na rad savremenih dramskih pisaca, među kojima, kaže, ima mladih autora koji su se već izdvojili svojim kvalitetom.

- Lažne (takozvane "kaširane") pozorišne kulise i strogo planirani televizijski "rijaliti" su postali nepodnošljivi svakome ko je još ostao pri zdravoj pameti. Mislim da će dokumentaristički pristup u drami i pozorištu dati rezultate. Ukoliko ga pomodari i epigoni ne upropaste, kao i sve ostalo - kaže Milanović.

* GLAS: Poznato je da ćete biti selektor sljedećeg Teatar festa u Banjaluci. Koliko je zahvalno birati među brojnim dramama samo njih nekoliko koje će publika moći da gleda?

MILANOVIĆ: Rekli ste "birati među dramama" i time naglasili da je Teatar fest festival najboljih drama, a ja bih čak rekao - festival dramskog pisca. Moje polazište zasnovano je na 14 godina, rekao bih, uspješnog postojanja ove pozorišne manifestacije. Naravno, ne biraju se drame, nego najbolje predstave između onih koje su nastale na takozvanom "domaćem" tekstu, kako se nekada govorilo, a mislilo se na drame nastale "od Sežane pa do Đevđelije", to jeste na nekom od jezika naroda bivše SFRJ. Danas se kaže "u regionu". Ali šta znači "region"? U žargonu savremene lokalne kulture misli se na međudržavnu saradnju nekadašnjih jugoslovenskih republika. I ona zaista funkcioniše; uz sve aktuelne probleme političke prirode, uz trenutne međunacionalne naklonosti ili prikrivene i otvorene animozitete, predstave, izložbe, knjige putuju po bivšoj zemlji. Ali koliko je u tome očitog voluntarizma? To se vidi čim se postave osnovna pitanja. Na primjer, da li je u Sarajevu "domaća" drama Radmile Smiljanić? Ili: koji je status neke od Imširovićevih drama u Banjaluci? Da ne idemo dalje od toga u složene odnose regionalnih kulturnih identiteta. To su pitanja na koja će Teatar fest morati da odgovori sljedećih godina.

* GLAS: Koliko uopšte ima kvalitetnih mladih dramskih pisaca i tekstova koji zaslužuju da budu postavljeni na scenu?

MILANOVIĆ: Dramskih pisaca ima više nego ikada. Savremeni dramski pisci bolje poznaju pozorište, scenske zakonitosti i mogućnosti. Oslobođeni su osjećanja da pišu za vječnost koje opterećuje svakog, pa i najminornijeg pisca koji sanja o tome da se njegov tekst nađe između korica knjige. Savremeni pisci prihvataju poziciju glumca da je pozorište efemerno, kao i ljudski život. Da li će neka drama preživjeti u vremenu, to niko ne zna. Osim toga, pojam dramskog teksta je u savremenoj dramaturgiji i dramskoj teoriji proširen, odavno su prestala da važe stroga pravila klasične drame. To je oslobodilo kreativnu energiju pisaca. I da, konačno, direktno odgovorim na Vaše pitanje: imamo kvalitetnih mladih pisaca. Uostalom, dobro bi bilo da se zna i u Banjaluci: dva takva pisca su Radmila Smiljanić, čiji "Balon od kamena" može da se mjeri sa najboljim ostvarenjima u regionu i Tanja Šljivar, o čije drame se već sada pozorišta otimaju.    

* GLAS: Radićete i na dramaturgiji romana "Prsti ludih očiju" Rajka Vasića, po kojem bi uskoro trebalo da se snima film. Kako na Vas djeluje Vasićev roman, koji je ušao u najuži izbor za NIN-ovu i "Vitalovu" nagradu?

MILANOVIĆ: Producent Tihomir Stanić me više puta koristio kao nezvaničnog savjetnika, što sam prijateljski uvijek prihvatao. Ali dometi mog "savjetovanja" su skromni. Neki scenariji mi se nisu svidjeli, ali ih je on ipak snimio; drugi su, po mom mišljenju, bili dobri, ali ih je producentska logika odvela u nekom, za mene, neočekivanom pravcu. Tako će, očigledno, biti i ubuduće. I to je u redu, jer se radi o prijateljskom odnosu. Što se tiče romana o kome govorite, ne mogu da odolim da ne kažem sljedeće. Neposredno prije nego što sam dobio knjigu, pročitao sam jednu "paškvilu" gospodina Vasića upućenu na adresu rukovodilaca banjalučkih kulturnih institucija koja mi se nije svidjela. Počeo sam, dakle, da čitam roman sa priličnim animozitetom prema autoru. Od početka sam mu samo tražio mane, nadajući se da ću ih naći što više. Ali je roman pobijedio.

* GLAS: U čemu se, po Vašem mišljenju, ogleda najveća vrijednost tog romana?

MILANOVIĆ: Po mom mišljenju, radi se o najinteresantnijem djelu koje je napisano na temu građanskog rata u BiH. Vasić je povremeno nepodnošljivo žestok, ali je njegova kritika ratnih kolovođa i profitera opravdana i poštena. On nije, kao većina antiratnih pisaca, uopšten i pametniji od svojih junaka. Njegova tehnika "impersonalnog pripovjedača", kako bi rekao Umberto Eko pišući o Džojsu, vrhunska je. (Pitam se da li je Vasić čitao djela francuskog "novog romana", Virdžiniju Vulf sigurno jeste.) O tome i drugim vrijednostima Vasićevog romana (na primjer, jezičkom bogatstvu djela) sigurno će pisati književni kritičari, a što se tiče njegovog filmskog potencijala, on nesumnjivo postoji. Ipak, nisam siguran da će autori imati hrabrosti da na jednak, ili približan način, prikažu stradanje običnog čestitog pojedinca koji se, bez kuknjave, odaziva ratnom pozivu - sa bilo koje strane linije fronta bio. Vjerujem da je publika spremna da se suoči sa slikom rata koju donosi roman, ali pod uslovom da se nađu filmska sredstva izraza adekvatna proznim koja je Vasić pronašao.  

Klasici

* GLAS: Postoji li dovoljno savremenih knjiga koje bi bile zahvalno dramaturško štivo za film?

MILANOVIĆ: Ne samo savremenih, nego i klasičnih. Tokom ljeta ću sa rediteljem Egonom Savinom raditi na romanu iz školske lektire, prvom "pravom" romanu srpske književnosti "Večiti mladoženja" Jakova Ignjatovića. Nevjerovatno aktuelna knjiga! Mi ćemo roman adaptirati za pozorište, ali za film je materijal još interesantniji. A šta tek da se kaže o filmskom potencijalu pripovjedaka Isaka Samokovlije! Sve je to, međutim, za naše producente ili preskupo ili nevidljivo. I u savremenoj prozi može da se ponešto pronađe, ali ona se postmodernistički "oslobodila" velikih "narativa", a film bez priče ne može.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.