Senad Milanović za „Glas“: Svijet gori u plamenu, ali...

Do saradnje je došlo tako što je režiser Zulfikar Filandra pogledao moj film "Toni" prije dvije godine na "Sarajevo film festivalu".

Prišao mi je nakon projekcije, razgovarali smo dugo o filmovima i na kraju mi je ponudio ulogu, što sam ja prihvatio objeručke. Dopala mi se Zulfikarova tema. To je priča o stradanju i propadanju radničke klase i o tome kako umjetnici mogu loše uticati na radničku klasu. U smislu da iskoriste nekog jadnog čovjeka za nekakav intervju zarad svoje "umjetnosti", pri tom ne znajući da su u tom čovjeku probudili suicidne misli upravo zbog te njihove umjetnosti. Ovaj film je na neki način kritika svim umjetnicima koji koriste ljude da bi napravili neko svoje umjetničko djelo.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" Senad Milanović, glavni glumac kratkog filma "Viktori" režisera Zulfikara Filandre, koji je ovih dana ovjenčan brojnim nagradama na prestižnim festivalima. Talentovani umjetnik, rodom iz Bugojna, a posljednjih godina stacioniran u Banjaluci, gdje sa jednakim uspjehom igra u pozorištu i na televiziji, kaže da je brzo prepoznao vrijednost ideje i samog filma, ali da je i pomalo iznađen odličnim kritikama i brojim priznanjima.

- Uzgred da spomenem film je imao premijeru na "BH filmu" u Njujorku, zatim na "Sarajevo film festivalu", a nedavno je bila premijera u Talinu. U pitanju je jedan od najznačajnijih festivala u Evropi, kad je riječ o kratkom filmu. Film je već u samom startu ostvario prilično dobar uspjeh i ljudi su to prepoznali. Da, moram i ovo da kažem, da smo na festivalu "BH film" u Njujorku dobili nagradu za najbolji kratki film, što nam je svima posebno drago - rekao je Milanović.

GLAS: Nedavno ste imali zapaženu premijeru predstave "Švabica" u režiji znamenitog reditelja Dušana Petrovića, koja je urađena po kapitalnom pripovjedačkom djelu čuvenog srpskog pisca Laze Lazarevića. Kako je protekla saradnja sa Petrovićem i možete li nešto više reći o samom procesu?

MILANOVIĆ: Ovo je moja prva saradnja sa Dušanom Petrovićem, zaista taj čovjek je toliko divan da ne mogu da opišem, vjerujte. Mislim da je opravdao sve epitete koji ga krase. Riječ je o vrsnom pedagogu prije svega i to se tako osjeti u radu. Fasciniralo me je kod njega koliko je došao prespreman na pripreme, tako da je proces rada tekao u najboljem mogućem pravcu, što je rezultovalo na kraju uspješnom predstavom. Kompletan glumački ansambl imao je potpuno povjerenje u njega i sam proces je protekao bez grama nervoze, nekakvih tenzija, što je sigurno za pohvalu. Meni je povjerena uloga Nikole. Nikola je rođak Miše Maričića i isto tako kao Mišo odlazi u inostranstvo da studira pravo. Moj lik je kao neka vrsta glasa razuma, glasa rodbine i okoline, koja uporno govori: "Šta ti imaš od te ljubavi, nemaš ništa". Ako ćemo pošteno, to je dan-danas aktuelna tema. Tematski je "Švabica" stavljena na granicu između ljubavi i ratova, možemo se vrlo lako svi u njoj prepoznati, jer manje-više sve je isto kao prije sto godina. I danas vidimo kako čitav svijet ratuje i gori u plamenu, ali i dalje postoje te zabranjene i melodramatične ljubavi, koje zbog društvenih ili socijalnih stvari jednostavno ne mogu da budu ostvarene, kao što je bio slučaj sa Lazom Lazarevićem. Predstavu smo izvodili više puta, kako kod nas tako i u Srbiji i nekako ljudi jednako reaguju, osjećam da smo napravili dobru predstavu.

GLAS: Pripovijest "Švabica" stara je više od jednog vijeka, ipak gledajući Vas na sceni, nameće se zaključak da postoje određene sličnosti između Nikole i Senada.

MILANOVIĆ: Slobodno mogu da kažem da ja i Nikola imamo dosta sličnosti. Primjera radi, Nikola je kao i ja, ekstravertan, društven tip koji voli da zabavlja sve oko sebe, poprilično onako lucidna ličnost, pri tome dosta inteligentan. Moj lik je jedini lik u predstavi kojem se ambicije ostvare. Jedina razlika između mene i njega je ta što ja nisam toliko ambiciozan i nikad ne bih stavio racio ispred srca, što on radi sve vrijeme. Kao pravi advokat, logičko argumentovano koristeći mozak, završava sve stvari ne dozvoljavajući da ga neka emocija ponese i da njim prevlada. To je jedina razlika između mene i lika koji igram. Kod njega vlada racio, a kod mene srce, dok u nekim karakternim osobinama zaista ima dosta podudarnosti. Rekoh maloprije, i on je veseo, razigran, esktrovertan, neko ko pokreće atmosferu, diže scenu i vodi radnju i to su neke stvari koje nas čine sličnima. Međutim, ja nikad ne bih stavio otadžbinu i posao ispred ljubavi, dok je Nikola to uradio, naravno, nije mi kao glumcu bilo to teško opravdati, ipak je puno takvih u našem okruženju koji bi zarad svojih ličnih interesa pohrlili ka tom putu na kojem se našao lik koji tumačim.

GLAS: Pomenuli ste da nikad ne biste dužnost i karijeru stavili ispred ljubavi.

MILANOVIĆ: Ljubav je jedini smisao u ovom životu. Ljubav je najplemenitija i najljepša stvar koju nam je Bog podario, bez koje bi ovaj svijet bio rupa bez života. Bez ljubavi, kao i bez vode, ne bi bilo života na ovoj planeti. Ova predstava je baš o tome, da li ćemo u nekim trenucima izabrati ljubav ili ćemo izabrati ono što nam nameće društvo, kukavičluk i sve što ide uz to. Poruka predstave je jasna, ako odbiješ ljubav zbog dužnosti onda ćeš poludjeti i kad-tad će ti doći glave. U našem podneblju to je i danas popularno. Pomislite samo koliko ima tih zabranjenih ljubavi, zbog toga što je neko druge nacionalnosti ili klasne pripadnosti, zapravo to je stvar protiv koje mi moramo da se borimo. Mislim ako je ljubav prava i ispravna, ona pobeđuje sve granice te prelazi sve limite i zaobilazi ovozemaljsko.

GLAS: Poznato je da Senad Milanović dugi niz godina piše poeziju te da je fasciniran ili bolje reći inficiran njome isto koliko i pozorištem. Možete li nešto više reći o tome. O čemu pišete i šta ona predstavlja za Vas?

MILANOVIĆ: Kako kaže Nikola Tesla: "Poezija i nauka dva su oka na jednom licu". Jedno bez drugog ne može. Poezija je jezik ljubavi, jezik duše. Zasigurno nešto što nije svakodnevno. Ja pišem o tankim, lijepim i nježnim stvarima, kao što su pahulje i kapi. Volim da pišem o tim tananim i nježnim stvarima koje su i te kako u vezi sa mojim unutrašnjim osjećajima.

GLAS: Koji su to autori koji su najviše uticali na Vas kao umjetnika i koji bi to bili stihovi kojima biste mogli sebe opisati?

MILANOVIĆ: Na mene su najviše uticali Tin Ujević, Musa Ćazim Ćatić, Viltmen, Šarl Bodler, Marko Vešović, Matija Bećković i mnogi modernisti. To su sve vrhunski pjesnici koji su me oblikovali. Moram da priznam ipak najveći uticaj na mene ostavio je Volt Vitmen. Što se tiče stihova sa kojima bi sebe opisao neka to bude Cvetajeva "Ostaću pjesnik i u štucanju predsmrtnom".

GLAS: Pored pozorišne karijere jednako ste uspješni na filmu i u televizijskim serijama. Publika je u Vama prepoznala nadarenog glumca, nekog čije vrijeme tek dolazi. Zaista značajne su uloge u projektima kao što su "Koža" i "Kosti", "Jugoslovenka", "Oluja" i saradnje sa velikim rediteljima poput Slobodana Šijana na filmu.

MILANOVIĆ: Slobodan Šijan je gledao fotografije u agenciji "Pajper" i kada je naišao na moju fotografiju, rekao je: "Noću da mi ovaj glumac igra Savu Šumanovića". Sjećam se kad sam došao prvi dan na set, zahtijevao je od mene da maksimalno izbuljim oči. Ja sam to naravno odmah uradio, i on kaže: "Bravo, mali, ne znam kako glumiš, ali vidim da znaš kako da se izbuljiš, a to je ono što meni treba" (smijeh). Mislim da smo uradili jednu jako dobru komediju. Čast mi je bilo da budem dio jednog ovako značajnog projekta i Slobodan je gromada, čovjek koji živi za film i u to sam se uvjerio. Mene najviše fascinira taj njegov odnos ka filmu i umjetnosti, to je toliko snage u životu dalo, prosto ta neka vrsta spoznaje da to "nešto" kod nekih ljudi nikad ne ispari i ne pretvori se u puko profesionalno odrađivanje. Sa Slobodanom Šijanom je potpuno drugačije, čovjek je umjetnik u srži. Raditi sa čovjekom koji je snimio "Maratonce" i "Ko to tamo peva", vjerujte mi, nisam ni sanjao u najluđim snovima, zato ću ovaj projekat vječno pamtiti.

GLAS: U tom spletu obaveza i zadovoljstva koliko imate vremena za profesionalne planove?

MILANOVIĆ: Svi sa velikim nestrpljenjem iščekujemo premijeru "Budi Bog s nama" Slobodana Šijana. Posebno se radujem filmu i seriji "Sumpor" koju sam radio sa Miloradom Milinkovićem Debelim, tu sam onako imao, takoreći, malo veću i značajniju ulogu i spomenuću seriju "Tvrđava" Saše Hajdukovića. To su neki projekti koji će uskoro ugledati svjetlost dana. Što se tiče pozorišnih projekata, još ništa nije zvanično, tako da ne bih mogao o tome, osim predstava u NPRS u kojima već igram, kao i predstave koje izvodim u GP "Jazavac". Volio bih samo da spomenem da vodim školu glume u svom rodnom gradu - Bugojnu. Trenutno radim predstavu "Romeo i Julija" sa mojim srednjoškolcima, to je neka moja adaptacija i moram priznati da mi je mnogo lijepo u radu sa njima.

Favorit

GLAS: Igrali ste u mnogo predstava. Ipak možete li da izdvojite neku koja Vam je najdraža?

MILANOVIĆ: Predstava "Ne igraj na Engleze", jer igram sa svojim dragim prijateljima Aleksandrom Runjićem i Bojanom Kolopićem, a u režiji Marka Vukosava, isto mog velikog prijatelja. Mi smo tu predstavu napravili kad nismo imali bukvalno marku u džepu, ali doslovno. Zaista smo u tom periodu svi bili slabi sa poslom, jednostavno, jedan dan smo sjeli i napravili dobar plan kako da uradimo dobru predstavu s nadom da bismo mogli lijepo zaraditi. Naš je plan bio da to ponudimo GP "Jazavac", što smo i uradili, zatim je Ljubo Savanović pogledao i pristao da predstava bude uvrštena u repertoar i tako je našla svoj put. Važno je reći da je podložna improvizacijama, skoro na svakom izvođenju ubacimo neku aktuelnu temu o kojoj se priča u javnosti i uspješno je obradimo, zato je uvijek svježa i nova. Naravno, dodatnu čar predstavi pružaju druženja nakon igranja pa nekad čak sve do jutarnjih časova. To je nešto čemu se svi posebno radujemo (smijeh ).

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.