"San o zavičaju" na Teatar festu u Banjaluci: Sreća nije ni tamo negdje daleko

Ilijana Božić
Predstava
Foto: D. Rakita | Predstava

BANjALUKA - "Moj dom je negde na jugu, daleko od plavog mora, gde cveta najlepše cveće, gde sviće najlepša zora. Kako si majko, kako si oče, kakvo je tamo vreme, da li se momci u selu žene, pita li neko za mene", stihovi su pjesme koju izvodi Šaban Šaulić, a kojima počinje komad "San o zavičaju" (Neviđeno folk snoviđenje) donoseći savremenu dramsku priču o životu u Srbiji, odlasku u svijet i povratku u rodnu grudu.

Ovaj komad, rađen prema tekstu Ivana Velisavljevića, a u režiji Milana Neškovića, sinoć je izveo ansambl Narodnog pozorišta Niš, u okviru druge takmičarske večeri Teatar festa "Petar Kočić" u Narodnom pozorištu Republike Srpske.

Publika je ovaj put bila  na sceni zajedno sa glumcima koji sjede u seoskoj birtiji, za kafanskim stolovima, dok ih služi konobarica, a oni sviraju melanholične melodije. Sat je stao na tri sata iza ponoći, i tu kao da je stao zauvijek za srpsko selo Vladimirovce, dok u pozadini na kafanskom zidu gledamo u "Seobu Srba". Prepoznavanje poznatog platna "Seoba Srba" na kojem je Paja Jovanović oslikao Srbe, predvođene patrijarhom Arsenijem Trećim Čarnojevićem budi osjećaj loše beskonačnosti koja se živi.

Tokom tri kafanske noći, kroz pjesme Šabana Šaulića "Majko sve ti opraštam", "Kako ti je kako živiš", "Snežana" ili "Dva galeba bela" na površinu izbijaju sve lične nesreće i tuge junaka. Oduševljeni Šabanom Šaulićem, dok piju za stolom, napominju da je skoro svako drugo domaćinstvo u bivšoj Jugoslaviji imalo ploče ovog pjevača, zbog čega je i prozvan kraljem narodne muzike. Svako od njih otpjeva svoju pjesmu, tekstovi "Nisi me videla od rođenja, samo si rekla doviđenja ocu mom" ili "...ah zar se tako sad ljubav deli ja da umirem a ona da živi" ogledalo su nesreće ovih ljudi.

Sve pohvale idu ansamblu koji je sat i trideset minuta pjevao i svirao na sceni, što nije nimalo lako.

Njihovi likovi žive živote bez cilja, u tom selu u kojem život odumire, ali među njima se izdvaja Konstantin Kol Vitas, kojeg igra Marko Radojević, a koji je bio jedini koji je mogao nešto više. U njega su polagali nade.  On je otišao u Ameriku i tamo nije pronašao ono što je mislio da će da pronađe. Vratio se kući nakon sedam godina sa snom o zavičaju. Kod kuće ga nije dočekao san, dočekala ga je sestra koja se udaje a ne zna ko je otac njenog djeteta, brat koji kocka i u dugovima je, Čivija koji ih ucjenjuje, bivša djevojka koja se viđa sa svim muškarcima iz sela i majka razočarana neuspjehom onog u koga je polagala nade, u njega. Dočekali su ga i drugovi koji i dalje gledaju kako "Krava mirno žvaće dalekovod". Njegova tragedija je u tome što ni u tuđini nije dosegao ono o čemu je sanjao, vratio se neostvaren i prazan, kaže prestao je da piše, odustao je od svog sna. Tragajući za boljim, misleći da je bolji od svih, ostao je izgubljen. Izgubljen u spoznaji da nije ništa bolji od svojih drugova.

Većina likova ima određene tjelesne deformitete, ali svi oni žive život sa bolom.  Ipak uz Kola izdvaja se i Snežana, njegova sestra koju igra Bratislava Milić. Snežana je rođena bez ruke. U jednom trenutku ona kaže kako ljudima u životu fali mnogo toga, pa kaže: "Sreća moja, meni fali samo ruka". Snežana je jedina srećna, jer ona se udaje ispunila je svoj san. Jedina je vedra i optimistična. Gledajući sve te živote i shvatajući šta sve u životu može da  fali ljudima ona je prosto otkrila poentu. Istinski je srećna, za to joj nije trebalo mnogo.

Komad se i završava Snežaninom svadbom, muzikom, igrom na stolu, kolom i čuvenim svadbarskim vozićem. Njihove tuge i sreće iskrene su, takvi su kakvi su i toga se ne stide, oni žive i opstaju i to je dovoljno.

Uz Marka Radojevića i Bratislavu Milić u predstavi igraju Maja Vukojević Cvetković, Sanja Krstović, Miloš Cvetković, Danilo Petrović, Aleksandar Stevanović, Andrija Mitić, Stefan Mladenović, Aleksandar Marinković i Aleksandar Mihailović.

Reditelj Milan Nešković je istakao da ljudi često misle da je ovo priča o Šabanovom životu i objasnio da je pjevač samo inspiracija kroz narodnu muziku koja je odredila prethodnih osamdeset godina na ovim prostorima.

- Neke njegove pesme su iz šezdesetih godina, a imamo i pesmu iz 2009. Tako da je i Šaban, kao i ta muzika, prolazio kroz te periode. To je kao vremenska odrednica i taj neki naš usud, ta teskoba svima nama koji nismo ljubitelji te muzike. Mi narodnu muziku prečesto vezujemo za devedesete, za propadanja, za turbo folk. Naravno, postoji ta direktna konotacija, odatle kafana i to da se sve dešava u kafani koja nam je svima i druga kuća i sudbina i biblioteka - zaključio je on.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana