Samouništenju naroda prethodi kriza kulture

Da li književnicima (a ima ih oko 170) Republike Srpske treba udruženje i imaju li ga, zapravo? "Nemaju, na moju mi dušu", rekao bi seoski mudrac. A i onako kakvo je – služi samo pojedincima za lične promocije i egzibicije. Dok članovima ostaje "na jeziku med, a na srcu jed". A ono se može održati samo ako u njega uđu ljudi čista srca, ako je emocija predmet razuma, a ne sljepilo nadmoći u kojem "magareći glas na nebo ne ide".

Zašto je to tako? Zato što pisci između sebe ne mogu da prepoznaju sposobne ljude za konkretne socijalne akcije, nego u nemoći izaberu jalove predsjednike, koje im nametne državni vrh (Koljević, Nastić) ili svađalačka skupština (Preradović, Milanović, Kostić). Za predsjednika ne treba birati, uslovno rečeno, najbolje pisce, nego najsposobnije za organizovane socijalne akcije za status pisaca u društvu, a ne lične promocije, po sistemu "drži vodu dok majstori odu". Voda se uvukla u uši i usta, došlo je do gušenja u kojem teško ima spasa. A tako je to, rekao bi hromi Vuk Stefanović Karadžić, "kada im je sva pamet na jeziku". Tome treba dodati (ali da se to ne shvati samo kao deklamacija) da pisac koji pobjegne od života, njegov stil uvene. To upotpunjuje sliku ko su pisci. Ali, treba ih razlikovati. Ima onih, da krenemo prije rata, koji su bili poznati i priznati (da ih ne imenujemo, oni se prepoznaju), a ima i onih koji su nastali posredstvom ratne stihije (čija djela su na nivou kućne književnosti), kao izvori pištalice od kojih je nabujala rijeka javnih prozivki. Da ti se život smuči. Ne poštuju nikoga i ne vide veće od sebe. Visoko su uzdigli ruke da su zaslužili nacionalne penzije, a nemaju dana staža. Pobjegli od života, van sebe su! Onaj ko ne živi ovdje i sada – ne može biti shvaćen i razumljen od drugih. Njega leteća krila puberteta nose daleko od smrtnosti trenutaka. Oni su besmrtni u svom bezumlju. Da nije tako, poštovali bi drevnu mudrost da je čovjek odgovoran prema mislima, a riječima kazanim i napisanim još više.

Neki pisci liče na putnika kojem je uzaludno svako putovanje, a naročito ono kroz besmisao profiterski diktiranog ratnog i poslijeratnog haosa. Zbog toga im ne treba suditi, ali ni udijeliti.

Ako nađu proširene dimenzije u sebi – Udruženje će opstati, a ako ne – nestaće, kao dašak vjetra na površini mora. Sva sreća, neko će i to zabilježiti. Neka pisaca, makar nikome ne trebali!

Ima sredina gdje je vlast uvela sankcije na riječi, što, naravno, najviše pogađa književnike i naučne radnike, gdje vlada pravilo "Nema pare bez omare". Tu vlast vrši odabir ko može, a ko ne može proći, kao što je to slučaj sa Vidovdanskim pjesničkim susretima na Sokocu, ali i Višegradskoj stazi, a može se reći i Dučićevim večerima poezije.

Nikakvo čudo što je kultura na posljednjem mjestu, a sport na prvom, jer smo narod koji nema kulture dijaloga, sa svađalačkim i ukoljičkim nabojima, čija se politička filozofija bazira na porazu.

Suština svega pomenutog je gašenje nade, apatija. A narod koji nema nade doživljava smrt sa odloženim djelovanjem. Samouništenju jednog naroda prethodi kriza kulture, nepostojanje kulturne politike.

Sredina koja ne dozvoljava da kultura iskorači ispred svih drugih vrijednosti - u zakoraku je čamotinje, sa trošenjem budućnosti svojih sugrađana. Naša vlast razuđena do besmisla, osim ako nisu u pitanju profiterski tragovi i kanali, uvijek nađe nekog ministra nizašta, ne voli elitne umjetnike, već poslušnike, epigone - bez stvaralačke originalnosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.