S kraja na kraj

Pertle na obući vezujem sporo, pa izađem napolje i koračam brzo. Idem tamo gdje moram i tamo kud hoću. Ljepši sam i ružniji, bolji sam i gori, od samog sebe. Ispoljavam moć i nemoć koje podjednako izviru i iz slabosti i iz snage. Razmišljam o pojedinostima i uopštavam ih, koliko oštroumno toliko i tupavo. Očaran i razočaran, dajem i uzimam. Otkad sam rođen, do smrti, živim, spajam kraj s krajem svim krajnostima oko mene i u meni. Drugačije ni drugima nije.

Čovjek ne može da stoji nepomično u središtu života, na sjecištu svih puteva koji vode iz krajnosti u krajnost, jer život upravo i jeste titranje neprestanih pomaka u odnosu na jedno nepomično središte. Za nekog, ko bi bio u stanju da nenarušivo miruje u tom središtu, moglo bi da se kaže, s punim pravom, da je normalan i mjerodavan za sve, ali nikako ne bi moglo da se tvrdi da je živ. Budući da ne raspolažemo živim primjerom stajanja u središtu, mi, ako već ne otpišemo to središte života, moramo da se zadovoljimo s tim da ga zamišljamo i nastojimo da ga odredimo sagledavajući presjek krajnosti do kojih nas titranje života dovodi.

Ovo naše nastojanje ne usmjerava se uvijek na onu suženu oblast presjeka krajnosti, koju nazivamo prosjek i koja često slovi za najpribližnije odredište tačnog središta života; nego mi, takođe, dopiremo daleko prema krajnostima, i predstavljamo živa svjedočanstva o iskustvima raznovrsnih pojedinačnih određivanja središnje tačke života, ili poricanja tog određivanja. U krajnosti idemo kad zavolimo i zamrzimo, kad blagoslovimo i proklinjemo, kad poštujemo i ponižavamo, kad pomažemo i odmažemo, kad hvalimo i kudimo, kad nagrađujemo i kažnjavamo, kad privlačimo i odbijamo, kad izgrađujemo i uništavamo, kad popravljamo i kvarimo, kad objašnjavamo i podrazumijevamo, kad govorimo i ćutimo, kad opovrgavamo i prihvatamo, kad objedinjujemo i izdvajamo, kad poistovjećujemo i razlikujemo...

Svaki onaj put, koji povezuje dvije suprotne krajnosti, sigurno prolazi kroz mjerodavnu središnju tačku života, ali je neizvjesno koja tačka tog puta jeste baš ona koja stoji u središtu. Ni krajnosti ne stoje u mjestu. Zato, mi ne možemo naprosto da izračunamo sredinu između dvije suprotne krajnosti i tako odredimo središte. Svaka krajnost odmiče sve dalje i dalje kako idemo prema njoj, a mi ne možemo ili nećemo da se zaustavljamo uvijek u proizvoljnim krajnostima; sve nas ipak, iz prikrajka, sebi vuče kraj.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.