Reditelj Dejan Projkovski, za “Glas Srpske”: Na Balkanu premijera kao sahrana predstave

Aleksandra Glišić
Reditelj Dejan Projkovski, za “Glas Srpske”: Na Balkanu premijera kao sahrana predstave

Vrlo je važno kad čovjek pronađe ljude koji vjeruju da sa onim što rade mogu da promijene sebe, da postanu bolji, a onda da se maksimalno trudimo da stvorimo neku ljepotu. Najbolje se možemo suprotstaviti svemu što nam se ne sviđa ako stvaramo ljepotu. I sve možemo da pobijedimo ljepotom.

Riječi su ovo reditelja Dejana Projkovskog koji u Narodnom pozorištu Republike Srpske režira predstavu “Derviš i smrt” čija je premijera najavljena za 2. april na velikoj sceni. 

GLAS: Kakav je izazov adaptirati roman Meše Selimovića za pozorišno izvođenje, a onda i režirati taj tekst?

PROJKOVSKI: Imao sam mogućnost da se nekoliko godina unazad susrećem sa velikom literaturom. Režirao sam “Braću Karamazove”, “Anu Karenjinu”, “Kockara”... U kratkom periodu radio sam predstave po adaptacijama kultnih romana, tako da znam koliki je izazov, ali i koliko je to težak posao. S obzirom na to da radim sam dramatizacije, uvijek razgovaram sa glumcima i ne postoji drugačiji i bolji način kad se na scenu postavljaju tako veliki romani. Svi zajedno treba da proživimo taj materijal, svaku rečenicu, detalj, metaforu… Dramatizacija koju radim u Narodnom pozorištu RS je od svih drugih dramatizacija koje sam čitao najbliža romanu i najbolje može da se vidi ta dramaturška linija Meše Selimovića. Zahtjevno je izvući sve što se može u tih dva i po sata na sceni. Tačnije, imamo zadatak da prebacimo roman na scenu i da pokažemo svoju scensku estetiku. Sve drugo bi bilo besmisleno. “Derviš i smrt” je jedno od umjetničkih djela kojima ova civilizacija treba da se ponosi. 

GLAS: Slovite za reditelja spektakla. Šta za današnju publiku može predstavljati spektakl u pozorištu?

PROJKOVSKI: Kada krenem sa glumačkom ekipom i autorskim timom da radim predstavu, uvijek kažem da je svaki roman veliko more u koje svi treba da zaronimo. Rad u pozorištu može da se poredi sa skokom iz aviona padobranom, jer dođe trenutak kada morate da otvorite padobran. Trenuci kreativnosti su kao pozorišna laboratorija koja na kraju daje rezultate. Nikada u startu nemam tendenciju da uradim spektakl samo da bi to bio spektakl. Ali, zapravo, kada radite “Karamazove”, onda to moraju da postanu “Karamazovi” na sceni, da se vidi zašto je to najveće djelo koje je Dostojevski napisao. Potrebno je predstaviti sve te nevjerovatne likove, jer kad čujemo njihove replike, svako od nas se pronalazi u tim riječima, svi nosimo ta pitanja u sebi. Svi se u svakodnevnom životu ponovo tražimo, penjemo se na neko brdo kao Sizif, pa se sljedeći dan opet vraćamo ispočetka. Kada odaberete veliku temu, onda se trudite da je budete dostojni.

GLAS: Šta to očekuje publiku koja će 2. aprila doći na premijeru predstave “Derviš i smrt”?

PROJKOVSKI: Pokušavamo da u procesu rada prevedemo na scenski jezik sva pitanja koja nosi “Derviš i smrt”. Šta znači voljeti nekoga beskompromisno? Šta znači ljubav i šta je to u današnjem kontekstu? Sve te emocije pokušavamo da maksimalno živimo na sceni. To će biti fascinantno u predstavi. Jezik na kome glumci igraju na sceni je nevjerovatan i zaista ima puno stvari u romanu koje treba da otključamo. Ova predstava biće vizuelno moćna, pravi spektakl. Biće jako interesantno, ali i vrlo teško u smislu da objasnimo šta znači izgubiti brata i da dođemo do srži priče. Preko glave mi je predstava i filmova koji pričaju priče da bi ih ispričali. Potrebno je predstaviti kako to zaista izgleda u životu. I šta treba da uradiš kad imaš jedan dan da spaseš svog brata? Jer sljedeći dan jedino što možeš da napraviš je da ideš na sahranu. Takođe, tu su i pitanja šta znači izdaja i nož u leđima i koje su te moralne granice i okviri u kojima živimo? Da li nam oni pomažu ili smo mi zapravo neki robovi koji rade stvari da bi ih radili? Sva ta pitanja vrlo su važna i glumac treba da ih preživi, ne odigra, nego preživi na sceni na pravi način i sa tačnom energijom. Ovo je univerzalna priča o čovjeku koji se uvijek nekako rasteže, tijelo ga vuče za strastima, na zemlju, a duša gleda prema Bogu. U našoj predstavi čovjek je baš rastegnut, kao žica na gitari, između zemaljskih ljudskih strasti i duše koja stremi prema nebu. Sve ove stvari biće od suštinskog značaja za ono što će publika gledati. Scenografija je veličanstvena, ali funkcionalna, a na sceni će se pojaviti pravi konj i jastreb. 

GLAS: Ovo je Vaša prva saradnja sa Narodnim pozorištem RS. Na osnovu čega ste birali glumce za predstavu?

PROJKOVSKI: Najteži posao je pronalaženje pravih glumaca za predstavu. Biti dobar glumac znači biti i dobar čovjek i što više radim, sve sam više siguran u to. U svaki grad i zemlju gdje odem, kad uđem u pozorište, to je kao da ulazim u svoj drugi dom. Sva pozorišta na neki čudan način su slična jedno drugom. Uživo sam pogledao nekoliko predstava Narodnog pozorišta RS, a neke sam gledao na snimku. Jako sam srećan jer sam za predstavu odabrao odlične glumce i divne ljude.

GLAS: U kojoj mjeri je bitno da pripremajući predstavu i fizički uđemo u svijet koji ta priča donosi?

PROJKOVSKI: To je uvijek dobro, u početnoj fazi dok čovjek upija stvarnost. Taj početak rada je kao kada malo dijete uči da čita i piše. Tako i mi krećemo od nule, vrlo je važno kada imamo mogućnost da “pijemo vodu sa izvora”. A to je najvažnije za glavnog glumca, u ovom slučaju za Zlatana Vidovića. Imali smo mogućnost da uđemo u svijet derviša, da vidimo tu filozofiju života. Saznali smo šta znači tišina derviške tekije. Sada smo već u fazi kada stvaramo naš svijet iz predstave.

GLAS: Režirate u pozorištima širom regiona. Gdje je mjesto ovih teatara u odnosu na Evropu?

PROJKOVSKI: Breht kaže da pozorište nije nikad zgrada, da pozorište čine ljudi. Interesantno je kada čovjek ima mogućnost da putuje i tačno vidite na kakvom stvaralačkom putu su ti ljudi u pozorištima. To uvijek zavisi od ansambla, od vizije direktora koji vodi teatar. Kada je riječ o narodnim pozorištima, ona uvijek imaju i neku veću odgovornost i traže veći smisao. Najveća stvar koju Balkan ima, kada je riječ o pozorištu, su glumci. A mi taj njihov raskošni talenat razbacujemo okolo. Međutim, kada se uporedimo sa Evropom, vidi se da nam nedostaje profesionalizam. Postprodukcija predstava je problematična. Na Balkanu premijera dođe kao sahrana predstave. Kao, pripremili smo je i to je to. A tek tada se rađa novi život predstave. Mi na Balkanu možemo da živimo sa iluzijom da smo centar svijeta, ali nismo. Potrebna nam je duplo bolja strategija i marketing jer je besmisleno da napravimo odličnu predstavu, a da ona ne nađe svoj put do festivala itd. Ili da ta predstava ne stigne do posljednjeg čovjeka u gradu koji bi volio da je pogleda. To su vrlo važne stvari. Zatim, tu je i internet realnost, koja je paralelna sa formalnim životom, i tamo treba pozorište da uđe, da komunicira sa mladim ljudima. Sa svima je potrebno naći jezik komunikacije, ali to nije stanje samo sa pozorištem. To smo mi na Balkanu u svakom segmentu. Uvijek kažem i mojim studentima: “Najlakše je pričati o stvarima, a najteže ih je živjeti”.

Dostojevski skener ljudske duše

GLAS: Da li postoji neko veliko književno djelo koje biste voljeli da pretvorite u predstavu?

PROJKOVSKI: Jedan od zadataka je da do kraja karijere uradim što više Šekspirovih komada. Do sada mi dobro ide. Režirao sam “Romea i Juliju”, “Hamleta”, “Otela”, “Mnogo buke ni oko čega”, “Buru”. Ostala su mi još 32 Šekspirova teksta. (Smijeh) Dostojevski je taj svijet koji me fascinira, on je kao neki rendgen, skener ljudske duše. Interesantan mi je i Ivo Andrić i mogućnost da njegova djela prevedem na scenski jezik. Naravno, “Faust” je jedan od velikih izazova koje imam u glavi. Djelo “Majstor i Margarita” je na listi sljedećih predstava.

 

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana