RAZGOVOR ĐORĐO SLADOJE, KNjIŽEVNIK

Najvažnije je pronaći sopstveni ton i ličnu nijansu, a možda još važnije da imate šta i kome da kažete. Ako toga nema, ne pomažu ni soneti, ni glose, madrigali ni vilanele, istakao Đorđo Sladoje

MOJA najnovija knjiga pjesama "Manastirski baštovan" pojavila se, prije dvadesetak dana, u stotom, jubilarnom kolu "Srpske književne zadruge", što sam doživio kao veliku čast i naročito priznanje. Iako današnje vrijeme i njegovi običaji nisu naklonjeni duhovnim vrijednostima koje simbolizuje i čuva "Srpska književna zadruga", ja još uvijek gajim lijepu iluziju da je knjiga u čuvenim plavim koricama nešto najveće i najljepše što se srpskom pjesniku može dogoditi - kaže u intervjuu za "Glas Srpske" književnik Đorđo Sladoje, koji se u novoj knjizi pjesama bavi čudom zemaljskog života i njegovim metafizičkim, mitskim i religijskim odbljescima, istorijskim polomima i duhovnim uzletima.

- Sve to viđeno je iz pozicije "manastirskog baštovana", što je, bar se meni tako čini, drugo ime za pjesnika, koji je podjednako otvoren i za zemne i za nebeske prilike - rekao je Đorđo Sladoje.  

Vi pišete u vezanom stihu. Osjećate li razliku između slobodnog i rimovanog stiha. Šta bi Vam bilo potrebno da u slobodnom stihu napišete poeziju iste vrijednosti kao u vezanom?

SLADOJE: Ne pišem isključivo u vezanom stihu. Ko je pročitao sve moje knjige (a ima i takvih) zna da u svakoj ima, istina u znatno manjem broju, i pjesama u takozvanom slobodnom stihu, što samo po sebi ne znači mnogo, a o vrijednosti same pjesme ne govori ništa. Već sam negdje rekao da je i u jednom i u drugom obliku napisano mnogo dobrih i velikih pjesama, ali i gomila besmislica. Uobičajeno je shvatanje da se vezani stih gradi prema strogim metričkim pravilima i obaveznom rimom, a da onaj slobodni ili beli, kako ga drugačije zovu, radi po diktatu unutrašnjih ritmova pjesnikovog bića. Ali, šta ćemo s desetercem koji nije rimovan, ali jeste i te kako metrički uređen i uvezan. Ja se u vezanom stihu osjećam slobodnije, to je jednostavno moj zvučni ekvivalent, melodijska matrica, takoreći. Nije mi nikakav problem da sve to razvežem i razrimujem, ali tako bih, čini mi se, načinio grijeh prema riječima koje žude za rimom i zvučnim sparivanjem. Iskreno govoreći, nisam pobornik fetižizacije pjesničkih oblika. Najvažnije je pronaći sopstveni ton i ličnu nijansu, a možda još važnije da imate šta i kome da kažete. Ako toga nema, ne pomažu ni soneti, ni glose, madrigali ni vilanele.

Nikad niste zaboravili zavičaj. U Vašoj poeziji stalno nailazimo na slike iz tog ambijenta i vremena? Šta je za Vas zavičaj?

SLADOJE : Zaboraviti zavičaj - to bi za pjesnika bila najteža kazna, jer to znači ostati bez svega što se najprije i najjasnije vidjelo i najsnažnije doživjelo, sa čim se u najprisnijem jedinstvu boravilo, a što se kasnije pokušava u pjesmu prizvati. Zavičaj je ono što pamtimo - u slici, u zvuku, u mirisu, u snu... i neprestanoj igri duše, jezika i svijeta, što poezija zapravo jeste.

Vi na lijep o kreativan način držite do srpskih kulturnih korijena, čuvate tradicijsku nit naše poezije. Kako uspijevate da doprete do univerzalnih dimenzija?

SLADOJE: Drago mi je ako je, makar i djelimično, tačno to što kažete. Ja zaista nastojim da se ta nit ne prekine na mom stihu i zato pokušavam da ga udjenem u širi duhovni kontekst. Jer samo tako, jezičkim aktiviranjem ključnih simbola nacionalne kulture, stiže se i do takozvanih univerzalnih dimenzija.

Da li Vas posao koji trenutno radite u Kulturnom centru Novog Sada ometa u pisanju. Imate li vremena za svoj pjesnički talenat?                         

SLADOJE: Možda su ovakve institucije ponajbolja mjesta za pisce kad već moraju negdje i nekako da zarađuju hljeb. Konkretno, moj posao u Kulturnom centru Novog Sada vezan je za književnost, a uz to, tamo radi još nekoliko značajnih pisaca, što mi samo pomaže da održim kondiciju. A talenat uvijek nađe i vremena i načina. Ako talenta ima. 

Povratak u Novi Sad  

- Nakon silnih potucanja i seljakanja uzduž i poprijeko, unakrst i ukrug - evo najzad sam se vratio u grad gdje sam prije trideset i pet godina počeo da studiram. Priznajem da sam odahnuo i hoću da vjerujem i nadam se da i odavde neću morati da bježim, iako me pomalo kopka to što mi je "slučaj komedijant" u novu adresu upisao ime Simeona Piščevića, onoga po čijim je memoarima Crnjanski pisao "Seobe" - rekao je Đorđo Sladoje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.