Radomir D. Mitrić, pjesnik - Poruke otvorene biblioteke

SVAKI pisac piše jednu knjigu, kojoj dodaje uvijek neki novi detalj. Moja poetika je odavno zacrtana, nagoviještena "Nostalgijom za punoćom" i "Osvešćenjem".

 Sada ta poetika dobija jasnije konture sa "Unutrašnjim Vavilonom", a ovo troknjižje, dosadašnje stihovno, vjerovatno je priprema za neko prozno djelo, ne pretjerano velikog obima, jer se vrijeme ubrzalo, kako tvrde današnji fizičari, pa ljudi baš i nemaju vremena da čitaju neka obimna djela, koja ostaju kao jedna etapa u književnom oblikovanju svijeta.

Ovo u razgovoru za "Glas Srpske" kaže istaknuti srpski pjesnik Radomir D. Mitrić, dobitnik nekoliko najznačajnijih domaćih, ali i međunarodnih nagrada za poeziju, koji je nedavno, u izdanju banjolučkog "Art printa", objavio novu zbirku poezije "Unutrašnji Vavilon".

- Vjerujem u apsolutno dobro, na koje su bile upućene sve civilizacije svijeta i ova knjiga je moj doprinos takvom poimanju svijeta i života - kaže Mitrić.

* GLAS: U "Unutrašnjem Vavilonu" hodočasničkim mirom krećete na imaginarno putovanje od Gdanjska ka Sarajevu. Zašto ta dva odredišta?

MITRIĆ: Radi se o činu putovanja, a to su dva odredišta, uz Istanbul i Veneciju, između kojih je smješten čitav svijet moga djetinjstva. To su tačke u koordinatnom sistemu kojima bolje označavam atlasnu raspoređenost, polovi između kojih se nalazi duh koji prebiva u meni, duh knjige koja u sebi sadrži esenciju istovjetnosti pjevanja i mišljenja.

Pjesnički subjekat je u vječitoj borbi između dobra i zla, u njemu se odvija unutrašnji agon. To je knjiga sumnje, pobune, ali i knjiga koja nudi odgovore na neka bitna pitanja. Knjiga govori o raspolućenosti čovjekovoj, o uzletu i padu, o građenju i razgrađivanju, i zato sam uzeo simbol Vavilona, simbol gordosti i urušavanja. Svi mi imamo svoje Vavilone u sebi, samo je pitanje da li nas ta borba oplemenjuje ili nas tjera na još veću prizemnost.

* GLAS: Da li je knjiga, u stvari, zamišljena kao jedna velika vavilonska biblioteka?

MITRIĆ: Da. Borhes, kojeg smatram najkompletnijim književnikom, upravo je insistirao na tome. Svijet je i koncipiran na takav način, samo treba znati čitati poruke iz te otvorene biblioteke i odabirati prave knjige u procesu iščitavanja svijeta.

* GLAS: Ono što "Unutrašnji Vavilon" odvaja od dvije prethodne knjige je - smrt. Da li ona, smrt, postoji u Vašoj poeziji da bi potvrdila moto Nikosa Kazancikisa s početka knjige koji kaže da se u nama nalaze dva života - jedan koji vodi ka građenju i jedan koji vodi ka padu?

MITRIĆ: Citatom sa početka knjige omeđena je ravan u kojoj se odvija unutrašnji monolog pjesničkog bića. Smrt je tu pratilja koja ispunjava svoj sudbinski zadatak, prenoseći duše iz ovoga u onaj svijet. To je stanje duha koje se nalazi u međuvremenu i međuprostoru i samo tamo je moguće. Ona je najbolja drugarica pisca, koji osjeća iskonsku vezu sa elementima od kojih je stvoren svijet i poredak stvari.

Smrt je priprema za ono što slijedi poslije, za ono za šta se ovdje usavršavamo ili padamo dublje. Knjiga mora da sadrži vezu između početka i kraja, kao Život i Smrt što je imaju, ono što se nalazi između toga je suštinsko. Ja sam još u doba rata osjetio kako teške mogu biti njene posjete i dosta od te težine ima u reminiscencijama na rat u ovoj knjizi.

Riječi

Knjiga i dalje ostaje jedan osoben entitet duha, primarna snaga koju ispisuju riječi, koje su stvarale svijet. Takva biblioteka mora da ima metafizički oreol, nadsvjetovni nimbus kao simbol da je riječ, logos, iznad svega i nad ovim svijetom. A danas tužno izgledaju biblioteke, u kojima "reči odumiru, čekajući anđeoske ruke preobrazbe". Bez naše pomoći ta će biblioteka uvenuti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.