Rado Dimitrijević: Pisci zatvoreni u svoje torove

Pisci u RS i ne postoje kao zbirna imenica. Kakva književna scena, to je jedna velika svaštara. Kao jedan od osnivača Udruženja književnika Srpske stidim se naše, današnje slike. Udruženje bijaše bolje organizovano u ratu i poratnom vremenu. Mi smo se zatvorili u svoje "torove", što je govorio Branko Ćopić, misleći na republička udruženja, a ja mislim na podružnice.

Rekao je to u intervjuu "Glasu Srpske" književnik Rado Dimitrijević, dobitnik mnogih nagrada i jedan od glavnih organizatora književnog života u Gradišci, koji je odnedavno i na čelu gradiške podružnice Udruženja književnika RS.

* GLAS: Kako radi gradiška podružnica Udruženja književnika čiji ste predsjednik?

DIMITRIJEVIĆ: Podružnica UKS u Gradišci je malobrojna, samo osam članova, ali to ne znači da u gradu na Savi nema još pisaca. Dabome da ima i to veoma dobrih koji ne mogu postati članovi dok ih ne verifikuje Skupština. Mi se trudimo da književni život ne zamre u Gradišci. Organizujemo književne promocije i do ove godine dodjeljivali smo nagradu za najbolju neobjavljenu knjigu. Nažalost, sada je i to u pitanju zbog nedostatka sredstava. Nas malom kašičicom finansira opština. Naši odbornici nisu pokazali razumijevanje i dodijelili su nam bijedan budžet koji smo već potrošili. Tuga golema. Mi nemamo ni svoju adresu, kutak u kojem bi se sastajali, telefon i ostalo neophodno za normalan rad. Uprkos tome, djelujemo kao pisci. Naš član je akademik Rade Mihaljčić koji radi na enciklopediji RS uz asistenciju Nebojše Ivaštanina, takođe našeg člana koji je, ne mogu da ne kažem mnogo cjenjeniji kao pisac u Rusiji nego kod nas. Čini mi se da najodgovorniji zaboravljaju da grad gradom čine i njihovi pisci. Sve se svodi na borbu sa vjetrenjačama u sebi i oko sebe.

* GLAS: Koliko je teško piscima iz malih sredina da se predstave na značajnim književnim manifestacijama?

DIMITRIJEVIĆ: Gdje god dođem kao književnik osjećam se kao uljez, osjećam neku nelagodnost kao da domaćinima otimam zalogaj hljeba, čini mi se da ih pljačkam i siromašim. Zašto, jednostavno jer nema međusobnog uvažavanja i starog, dobrog gostoprimstva. Uzmimo našu najveću podružnicu, banjalučku, koja je hermetički zatvorena. Kakva je kuća u koju niko ne dolazi u goste. Ne liči li to na bojazan od nečeg novog, pa i boljeg. Kada sam nedavno organizovao Književnu manifestaciju posvećenu Kozari, povodom 70 godina od one stravične ofanzive pozvali smo pisce iz svih opština koje gravitiraju Kozari. Glumica Radenka Ševa je izvela "Stojanku majku Knežopoljku", meni su prigovorili da je to bilo suvišno kada oni imaju svoje pjesme, a sami učesnici su imali zaista sjajne pjesme. Pogodila me sebičnost i nerazumijevanje nekih nepozvanih koji smatraju da ništa nije značajno i lijepo ako tu nije bilo njih.

* GLAS: Organizator ste jedinstvene književne manifestacije "Knjige i jabuke". Kako teku pripreme za ovogodišnji program?

DIMITRIJEVIĆ: To je manifestacija kojom se ponosim. Sa malo sredstava okupi se desetine književnika, glumaca, slikara, novinara i cijelo selo, štaviše Potkozarje, jedni druge daruju svojim proizvodima i simbolično i ljudski. Tu nema gostiju, svi su na svoj način domaćini. Ovo je jubilarna, deseta manifestacija. Od prve je koncipirana kao živ organizam tako da se na svakoj sljedećoj unese nešto novo. Počeli smo sa dodjelom nagrade za najbolju pjesmu na temu "Jabuke i knjige", zatim i za najuspješnijeg izlagača jabuka, od prošle godine biramo i najboljeg mladog glumca, učesnika u programu za nagradu koja nosi ime našeg prijatelja i stalnog učesnika Nebojše Zubovića. Ove godine će za pjesme biti nagrađeni i učenički radovi u tri kategorije, najmlađi do 4. razreda, stariji do 9. razreda i srednjoškolci. Pokušaćemo da štampamo nešto kao monografiju manifestacije i Potkozarja. Nadam se da će nas kao i do sada podržati Ministarstvo prosvjete i kulture RS, kao i načelnik opštine.

* GLAS: Kakvo je Vaše mišljenje o književnim nagradama u Republici Srpskoj?

DIMITRIJEVIĆ: Književne nagrade u RS žive kao leptiri. Koji je to dobitnik i koje naše književne nagrade poslije štampao nagrađenu knjigu u 5.000 primjeraka, dobio neku još značajniju nagradu, preveden na neki strani jezik? Sudeći po tome, mi nemamo književne nagrade sa specifičnom težinom. Meni je veoma žao što je to tako. Ja sam zahvaljujući nagradama za priču koje je dodjeljivala vaša kuća objavio prvu knjigu o kojoj se i danas priča, koja je doživjela i drugo izdanje kod iste kuće. Kod nas je u obilju nagrada i obilje instant pisaca i knjiga. Mi nemamo mjere za domaću književnost, nemamo profesionalnih pisaca, nemamo zaslužnih umjetnika. Ko bi trebalo o tome da vodi računa, ako neće krovna organizacija? Postojeće književne nagrade su jalove naznake u bijednim biografijama pisaca. Samo mi je žao što nose imena istinskih velikana kojima skrnavimo imena i djela.

A da sve nije totalno crno u RS nagovijestio je Emir Kusturica budućom nagradom Andrićevog instituta. Nije na odmet podsjetiti se Prusta čija je misao:  "Mali brodovi su za kratke plovidbe, a veliki za duge."

Odricanje nagrada

* GLAS: Nije li neobično što kritikujete književne nagrade, a i sami ste dobili mnoge?

DIMITRIJEVIĆ: Ja se ovog trena javno odričem svih nagrada koje sam dobio poslije rata i brisaću ih iz svoje biografije. Činim to iz moralnih razloga, da ne ostanem u suprotnosti sa sobom i svojim riječima. Sramota me više poleđinu svojih knjiga, po nekom neukusnom pravilu, da popunjavam nazivima nagrada o kojima ne mislim dobro, osim nekoliko časnih izuzetaka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.