Radenka Ševa za "Glas" o hit komadu "Milka i Neđo" i karijeri

Rajko Vuković
Foto: Siniša Pašalić

Od nas je na neki način i traženo, tačnije od fanova serije, jednostavno da napravimo neku pozorišnu predstavu, ne bismo li tako mogli obići mnoge gradove i zemlje u kojima smo jako gledani, a po ovim rezultatima, gledani smo od Sjevernog pa do Južnog pola (smijeh). Zaista, to je činjenica. Čini mi se da smo uspjeli da radnjom i likovima donesemo dio naše domovine u svaki dio zemaljske kugle.

Rekla je ovo za  "Glas Srpske" Radenka Ševa, veteranka glumišta Republike Srpske, komentarišući u čemu je tajna uspjeha predstave "Milka i Neđo", koja je nedavno prebacila preko 150 izvođenja. Iskusna glumica NPRS kaže da je jasno da je predstava napravljena po uzoru na likove iz serije "Dobro jutro, komšija", ali da je vremenom stekla svoj vlastiti život u kojem ona i Željko Kasap daju nešto dosta drugačije od televizije.

- Naime, u samom početku to je trebalo da bude predstava sa više likova iz serije, ali s obzirom na to da je većina zauzeta raznoraznim angažmanima, kako onim u našim pozorišnim kućama, tako i onim drugim, iskreno, bilo nas je jako teško sastaviti, pa smo se odlučili za ovu varijantu sa dva lika. Stoga smo se odlučili da kolega Kasap i ja Milku i Neđu stavimo u jednu određenu situaciju, te da na osnovu toga iznesemo ovu predstavu koja se zove sasvim jednostavno "Milka i Neđo". Fenomen u svemu tome jeste da smo oboje imali ogromnu tremu pred premijeru. Nevjerovatno! Trema uvijek postoji kad se radi nešto novo, to je potpuno prirodno i normalno za svakog glumca jer, ako nema treme, nema umjetničkog čina. Imali smo istinsku tremu pred izlazak na scenu, ali, srećom, sve je proteklo u najboljem redu. Predstava je nakon premijere počela svoj život i poslije većeg broja igranja određeni dijelovi teksta  jednostavno su se gubili i dolazili su novi, počeli smo da ubacujemo prilike iz društveno-političkog života, aktuelne teme koje se tiču naših likova na sceni, samim tim dotiču se i naše publike koja je to prihvatila i prepoznala, rekla je glumica.

GLAS: Djeluje da je svako novo izvođenje davalo  novi sloj u humor komada?

ŠEVA: Mi smo trenutno došli do tog nivoa da nas možete usred noći probuditi i da nas stavite na scenu i da nam kažete neku repliku, čini mi se da bismo nastavili bez problema od tog dijela (smijeh). Privilegija je igrati u predstavi koju ste sami osmišljavali, mislim na tekst kao i na lik, to je nestvaran doživljaj. Jednom riječju, napravili smo takvu predstavu koja više ne mora da ima probu, predstavu koja može da se igra sad na livadi, predstavu koja može da se igra u bilo kojem prostoru ma gdje god, i mi ćemo je odigrati. Upravo je u tome ključ ove predstave!

GLAS: Kad je riječ o ovoj predstavi, možete li nam reći da li je otežavajuća ili olakšavajuća okolnost u glumačkoj igri u odnosu na kameru?

ŠEVA: Naprotiv. Vidite, mi smo imali gotove likove i njihove razriješene odnose, što nam je sigurno bilo dosta olakšavajuće. Igranje pred kamerom ima neke druge čari, to je neki drugi medij i druga su sredstva glumačka, dok je u pozorištu drukčije. Naime,  tu je nekako čarobno, imaš taj povratni momenat, čuješ taj smijeh, zatim te komentare. Saglasićete se sa mnom, ipak svaki glumac najviše voli da igra predstave.

GLAS: Pomenuli smo kultnu ulogu Milke iz serije "Dobro jutro, komšija" koja se uspješno emituje više od deset godina. Serija je dostigla veliki fenomen kad je riječ o njenoj gledanosti. Likovi iz serije su toliko prepoznatljivi da skoro pa nema čovjeka, a da nije čuo za Čedu, Neđu, Milku... Kako doživljavate popularnost, koliko Vam je ona pomogla, a koliko odmogla? S jedne strane stižu optužbe za populizam, a sa druge strane, komedija je samo laicima lagan žanr?

ŠEVA: Naravno da ovaj posao radim što volim i smatram da mi je to Bogom dano. Popularnost je nešto što ide uz ovaj posao, neko vas prepoznaje iz serije, a neko iz pozorišta. Rekla bih da je to nešto što traje i sutra može da prestane. Slobodno mogu da kažem, ja se ne bih nikad promijenila što nisam više poznata, ako me shvatate. S druge strane, popularnost je potvrda da sam uradila nešto dobro i što su ljudi prepoznali. Po meni, nema veće nagrade za glumca nego kad znaš da si kod nekog svojim poslom iscrtao osmijeh na licu! Recimo, često kad sretnemo naše ljudi iz dijaspore, oni nas obaspu raznim komplimentima poput: "Je l' vi znate da je meni najljepše kad poslije radnog dana dođem kući i pustim vaše epizode i kad god sam tužan, nasekiran, ja pustim vaše tri- četiri epizode i sve to zaboravim".  Razumijete?! Pa nema veće nagrade od toga. Bez lažne skromnosti, popularnost prija svakome, međutim, ima momenata kad ti baš ne godi da budeš prepoznat, ali to je sve dio našeg posla.

GLAS: Šta je uzrok velikog nedostatka serija sa komediografskim elementima s obzirom na činjenicu da pripadamo narodu koji i te kako raspolaže tom vrstom umijeća, a to je da umije da nasmije drugog čovjeka uprkos teškim vremenima? Zašto se ne snimaju komedije u onoj mjeri u kojoj bi trebalo?

ŠEVA: Mislim da se to namjerno radi i to je stvar više politike. Nažalost, naši su životi danas pretvoreni u politiku. Komedija je takav žanr da možete da pokažete život onakav kakav jeste. U tim situacijama čovjek se uvijek nasmije, jer se zapravo prepoznaje u tim određenim  situacijama. Strašne istine se kroz komediju mnogo lakše podnesu. Smijeh je odbrana od sveg zla na svijetu kao i ljubav, koja je ključ svega. Uzgred, ova naša serija "Dobro jutro, komšija", mogu slobodno da kažem da je urađena iz inata! Jednostavno, da pokažemo da imamo sve svoje ovdje kod nas. Svoje teme, svoje glumce, svoje pisce, reditelje, montažere... Ne znam zašto bismo se povodili nečim drugim što nije naše i zašto bi to tuđe bilo bolje, to tuđe gdje nema naše autentičnosti. Stvarno ne razumijem. Moram da kažem da smo sa smiješnim "budžetom" radili seriju "Dobro jutro, komšija",  odnosno i dan-danas radimo i pravimo odlične rezultate uprkos toj činjenici da nismo potkrijepljeni finansijski u onoj mjeri u kojoj bi trebalo, ali ipak smo napravili nešto o čemu će i buduće generacije pričati i prepričavati. Ali hajde samo da se podsjetimo osnove pozorišnog zanata,  gdje se kaže da se ne može biti odličan komičar ako niste dobar tragičar. Dakle, komediju ako ne igrate najozbiljnije, to ne može da bude komedija i u tom slučaju vama gledaoci ne vjeruju  iz opravdanih razloga.

GLAS: Kakav je Vaš stav kada je riječ o ogromnoj hiperprodukciji filmova i serija, gdje je kvalitet i umjetnost u priličnom padu?

ŠEVA: Što se tiče poplava tih strašnih serija i njihovih tema, ne znam šta da Vam kažem. Vjerujte, dovoljno mi je nekad da pogledam trejler i da shvatim da nemam snage da to pogledam. Nažalost. To je sve deža vi. Mislim da je svima dosta politike, korupcije, ubistava, takozvanih mafijaških grupa, odnosno crnih tema. Previše nam je toga u stvarnom životu da bismo to sad očekivali da bude popularno i sa ekrana. Uostalom, nema problema, snimajte, ali dajte nešto naše što je autentično, nešto što se nas tiče kao naroda.

GLAS: Vi ste dugogodišnji član ansambla NPRS. Iza Vas je veliki broj predstava, premijera, nagrada. Možete li nešto da izdvojite iz Vaše duge karijere, nešto na što ste posebno ponosni, nešto što je imalo veliki uticaj na Vas kao čovjeka i umjetnika?

ŠEVA: Teško je to sad izdvojiti, ali spomenuću predstavu "Seme" po tekstu Miroljuba Nedovića, na koju sam mnogo ponosna jer je zaslužna za održavanje pozorišta u Banjaluci. Sjećam se, premijera je bila nekad u oktobru 1993. Naime, taj tekst je srž nacionalnog opstanka srpskog naroda. To je predstava iz koje ne  treba izbaciti ni zarez ni tačku niti ijedno slovo. Posebno je zanimljivo što smo to radili u okolnostima kad nije bilo struje u Banjaluci, radilo se mnogo brzo, čini mi se da smo napravili predstavu za 18 dana. Nekako, bili smo mnogo mladi te puni entuzijazma u tim godinama, i ogromna volja da sačuvamo pozorište i to je urodilo plodom jer smo napravili stvarno dobru predstavu. I moram sad spomenuti predstavu "Divlje meso" po tekstu Gorana Stefanovskog, gdje sam igrala lik majke Marije, predstava za koju me vežu posebne uspomene. Sjećam se koliko sam dugo razmišljala o toj ulozi, zapravo kako opravdati tu ženu i njene muke. Bože dragi, koliko sam se samo isplakala u tom periodu, čini mi se da nisam ni za života. Zamislite, plačem prije ulaska na scenu pa tokom igranja, zatim na poklonu te nakon svega toga opet suze kapaju (smijeh). Zaista, to je proces i predstava za dugo pamćenje, nešto što ću uvijek nositi u srcu. Tada sam zapravo shvatila još jednu zanimljivu stvar koja je vezana za nas glumce, a to je da mi glumci ne posuđujemo samo tijelo, izgled, facijalnu ekspresiju, ne! Mi posuđujemo ono što je najtananije u nama, a to su naša osjećanja, naša duša! To je suština ove umjetnosti. Dakle, sve je u davanju emocija. Mada publici koja to gleda uvijek izgleda nekako olako posmatrajući glumce na sceni i svi se čude, s onom rečenicom: "Kako naučite toliki tekst" ( smijeh). Međutim, to je nešto skoro pa čak najlakše u našem poslu, a najteže je da se dokuči tajna osjećanja lika kojeg igramo, raznorazna opravdanja za postupke tog lika, zatim hod, tikovi... Zašto je neko onakav kakav jeste, dakle, opravdati lik bez obzira na to da li je zao i negativan ili dobrica neka.

GLAS: Pozorišna scena u RS dosta se promijenila u proteklih trideset godina, za razliku od vremena kada ste Vi ostvarivali prve uloge kao talentovana i mlada glumica. Od tih, da kažemo, "gerilskih uslova" stiglo se do ozbiljne pozorišne scene sa pet profesionalnih i desetak amaterskih pozorišta. Zanima nas kako je izgledao taj početak iz Vaše vizure?

ŠEVA: Svako vrijeme nosi svoje preobražaje. Sa ove distance, ponosna sam kako smo mi uspjeli da održimo pozorište sa tako malim sredstvima u skoro pa nemogućim uslovima za rad. Međutim, uspjeli smo. I uvijek smo bili za našu kuću i to smo dokazali u više navrata. Vjerujem da smo ostavili veliki trag. Iskreno, raduje me što sada ima dosta pozorišta kao i amaterskih scena koje su vrlo kvalitetne, a neke treba da prerastu u profesionalna pozorišta. Evo, baš čujem ovih dana da je otvoreno Narodno pozorište u Istočnom Sarajevu, zaista, puno mi je srce. Iskreno se nadam da će zaposliti sve akademce, odnosno diplomirane glumce sa tog područja i to će biti na sveopštu korist i mislim da je svako novootvoreno pozorište velika šansa za mlade glumce kao i one glumce koji su možda malko zašli u godine, ali jednostavno sticajem okolnosti nisu imali tu mogućnost da se bave aktivno glumom u nekoj pozorišnoj kući. Vjerujem da je ovo samo početak kad su u pitanju nova pozorišta, vjerujem da će ih biti još u bliskoj budućnosti.

GLAS: Da li ste sebi ikada postavili pitanje šta bi Radenka Ševa bila da nije glumica?

ŠEVA: Nikad. Radenka Ševa da se rodi još hiljadu puta, bila bi glumica. Ne postoji druga alternativa (smijeh). Zaista sam  beskrajno zahvalna dragom Bogu na tome.

GLAS: Imate li nešto novo u planu kad su u pitanju druge uloge, mimo ovih repertoarskih?

ŠEVA: Naravno, uvijek ima planova. Kuva se jedna nova komedija u pozorištu i ne bih sad htjela mnogo nešto da otkrivam. Raduje me što radimo ponovo komediju i mislim da nam je to u današnjem periodu prijeko potrebno s obzirom na to šta nam sve nameću i serviraju sa televizija. Po meni, a mislim da i većina mog naroda dijeli mišljenje sa mnom, a to je da nam je dosta više ove amerikanizacije koja kipti kroz ove serije pune krimogenih i supkulturnih pojava te kako smo mi strašni, prljavi i zli. Ipak smo mi suprotno od svega toga, jer mi smo zapravo veseli. Hoćemo nekad i da podvalimo nekome, ali se i pokajemo kad podvalimo jer nam se to uvijek i vrati (smijeh).

GLAS: Šta je najvažnije za glumca, konstantan rad, dobar scenario, režiser koji zna svoj posao ili nešto drugo?

ŠEVA: Glumac je kao sportista,  ako ne trenira, ne vježba, onda on gubi kondiciju, a pogotovo ako ne čita jer je čitanje ipak ključno za svaki segment intelektualnog djelovanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana